Nedostatak melodije i identiteta

Slovenski kvintet Stray Train jedan je od svježijih bendova koji svoj rock’n’roll rasturaju velikog srca i vruće glave.

To je dobro koliko je i loše. Od početne “Soulseller” pa tamo negdje do zadnjih dijelova albuma Stray Train svojoj glazbi pristupaju radijski bombastično pa se tako lako može steći dojam da im je glazbena ambicija, kako se u našem narodu voli reći – energičnost izvedbe, a ne glazba sama po sebi. A to je onaj loši segment u priči.Prema nekim izvorima bend se etiketira i kao stoner blues, no ako je ovo stoner onda medo ne sere u šumi već u Sheratonu. Debitantski album “Just Because You Got The Monkey Off Your Back Doesn’t Mean That The Circus Has Left The Town” prožima čistokrvna rokerijada za 21. stoljeće prožeta elementima heavy bluesa, što u konačnici ne mora nužno značiti išta pozivitno. Pjesme su eksplozivne, ritmične, moderno i čisto isproducirane, možda čak i prečisto. I sve je to u jednoj mjeri hvale vrijedno. Problem nastaje kad se primjeti kako većina pjesama zvuči kao da su odsvirane eksplozivnosti radi.Reklo bi se, to je rock’n’roll. No album pati od ozbiljnog nedostatka moćnije melodije. Najbliže tomu približile su se izvrsne “Wander Man” i “Green Card Paradise” koje su ujedno i vrhunci albuma. Što se ostatka tiče, previše se igra na kartu nabrijanosti i iskrenosti, a premalo na kartu prave hrabrosti. Lako je biti beskompromisan kroz prizmu glazbe koju su već sažvakale generacije bendova. “Dead Romance” i “Man of Stone” istkane su tako primjerice svim klišejima rock’n’rolla. Nije da originalnost treba siliti, no hrpetine gitarskih pentatonika teško da više uopće mogu polučiti nešto zbilja interesantno i vrijedno veće pažnje.

Grunge završnica po recepturi Alice In Chainsa ili kasnijeg Soundgardena, “Can’t Buy Happiness (…not even in December)”, zvuči kao teža greška, odnosno kao dobra pjesma na potpuno krivom mjestu. Kad bi barem još dvije pjesme na albumu imalo zadirale u grunge vode, ovakva završnica imala bi nekog smisla. Uz prethodnih osam modernih rokerskih komada, s “Can’t Buy Hapiness” bend kao da ne zna što bi točno svirao.

Kad se sve zbroji i oduzme, nema tu dileme, Stray Train sviraju ono što vole. I to je super. No s druge strane, gadno ovdje nedostaje identiteta. Pri odabiru glazbenog poziva možda ipak treba voljeti malčice širi spektar glazbe.

Tekst: Ivan Miočić