Nedorečeni Alt-J eklekticizam bez arome

Pet godina i tri albuma. Sasvm solidno za Alt-J čije se svako novo izdanje očekuje žedno a žudno se iščekuje i premijerni im nastup u Hrvatskoj koji je, kako to hoće u nas, nekako zakašnjela reakcija. Alt-J će uskoro nastupiti na novom INmusicu u trenutku kad su se svi zasitili prvijenca što je osvojio svijet i hipstersku kulturu potvrdio u mainstreamu odnosno nasljednika “This Is All Yours” koji je pokušao bendu dati prepoznatljiv zvučni potpis. Treća im svakako nije sreća. “Relaxer” je upravo to – preopušten i pogubljen odlazak u studio uslijed najduže studijske pauze dosad. Album u kojem se previše traže u stilovima ali na temeljima dosade i neinventivnosti.

Možda da odmah spomenemo stvar vrijednu slušanja? “In Cold Blood” jedan je od najuspješnijih zalazaka u studio leedske četvorke spremne izokrenuti pravila da bi oslikali sebe: minimalističkim bubnjem i režućim gitarama uspjedoše momci preskočiti prepreku problematičnog tempa koji se mijenja kroz različite etape pjesme i suprostaviti ga samom sebi tijekom cijele pjesme. Pjesma bespogovorno zvuči kao nastavak “Left Hand Free”, kao nastavak pjesama snimane za ljetne žurke na bazenu zasićene zvučnim i kićenim efektima pa tako dečki ovdje ugošćuju Londonske navijačice i suprostavljaju ih tradicionalnim orguljama (kljavama). Zarazno i svakako najistaknutije na albumu. Zaboravite na ostatak nakon ove…

Još jedna seksi stvar donekle je “Deadcrush“, potpuno zamisliva na debiju, u svojoj perverznoj igri s pojednostavljenim gitarama i udarcem bubnja te izvanzemaljskim falsetom Joea Newmana. Ona dobro komplimentira “Hit Me Like That Snare” na tragu Iggyja Popa na kojima pomislimo da će album čak imati kičmu ako ne i muda. Avaj. Nije tako. Potvrdit će “House of the Rising Sun” – djelomična obrada jedne od najpoznatijih pjesama svih vremena u originalnoj verziji Animalsa ali unatoč svojoj tihoj neuzbudljivosti, kardinalna je pogreška staviti ovu filmičnu baladu između dviju diskutabilno najsrčanijih pjesama albuma. Greška, dječaci!

Greška je i neodržavanje pažnje slušatelja usred albuma koji nakon najljepše njihove balade “Adelin”e svedene na gitarske akorde može ujedno i završiti i poštediti nas dosadnih jedanaest minuta monotonih “Last Year” i “Pleader” tijekom kojih jedine reakcije mogu biti češanje tjemena i kolutanje očiju.

Naslov “Relaxer” vjerojatno ne sugerira nikome da će zvuk podviljati u znaju Kyga i elektroničkih pjesmuljaka što zvuče isto ali “Relaxer” ne bi smio značiti ujedno i dosadu. Svakako treći uradak Alt-J-ja ne spada u monotone kompilacije zbog svoje nepobitne eklektičnosti ali ponekad ni eklekticizam ne znači ništa drugo doli nedosljednost, razbacanost, nestrukturiranost i nekoherentnost. Eklekticizam ovdje znači pogubljenost. Osam novih pjesama kratkog “Relaxera” zasigurno neće privući novu publiku, a postojeća će album svesti na tri do četiri pjesme vrijedne pažnje i uha. Drugim riječkima, dobro da je kraći od 40 minuta!