Nečista doza saharina

    2168

    Hotel Persona

    In the Clouds

    Datum izdanja: 15.09.2008.

    Izdavač: Edel / Menart

    Žanr: Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Apocalypse
    2. Fight For Love
    3. To the Light
    4. The Sea
    5. Modern Kids (feat. Brian Molko)
    6. Addicted
    7. The Fantastic One
    8. Touch Me (feat. Samantha Fox)
    9. Cada Dia (feat. Miguel Bosé)
    10. Lullaby For Evan

    Odabirom naziva za projekt, Hotel Persona su možda bliži post-rock intelektualcima – no jednom kad ih poslušate, nije teško zaključiti kako se muče tražeći neki novi, vlastiti izraz u revijalnom prebiranju po već uvriježenim ‘nerdy’ indie-pop-rock klišejima, a kojima su usput rečeno i sami kumovali.

    Naime, prošlost i sadašnjost ovog projekta vezana je isključivo uz afirmiraniji Placebo – basist Stefan Olsdal udružio je snage s Davidom Amenom, a nije izostao ni doprinos pjevača Briana Molka iz matične grupe.

    Prema informacijama iz drugih izvora, projekt je isprva zaživio u okvirima DJ-setova koje su Olsdal i Amen održavali gostujući po europskim klubovima, dodatnu reputaciju stekavši i remiksiranjem drugih izvođača novije indie-scene (She Wants Revenge i Queens of the Stone Age).

    No tamo gdje su možda uspješniji kao DJ-i i producenti, svojim nastupnim albumom Hotel Persona samo nastavljaju koračati utabanim i istabanim stazama prežvakanog, korporativnog alter-zvuka.

    Muziku podržava

    Nažalost, u slučaju ovog nastupnog albuma, ne izostaje i nužno zlo uspoređivanja – uz otvoreno pitanje čemu uopće još jedan u nizu projekata koji pop-glazbu samo nastavlja trošiti vlastitom bezidejnošću? Koja je njegova stvarna vrijednost?

    U najgorim trenucima Hotel Persona trude se zvučati poput Bloodhound Gang (“The Fantastic One“, primjerice, s poraznim rezultatima čak i u odnosu na jednu takvu usporedbu). U nekim drugim nijansama tu se provlače prokušane formule koje je na sebi primjeren način jednako iscjedio jedan Moby.

    Zvuk je senzacionalistički žestok, većina pjesama nastoji zvučati opako i provokativno. No Hotel Persona uzaludno pokušavaju impresionirati svojim emotivno-eksplozivnim (čitaj: patetičnim) komadićima ničega.

    Nekakva estetika postoji, ali se uglavnom bazira na predlošku ‘već slušano’ – to je glazba koja ima ritma ali ga nema, podvučena predvidljivim melodijama i rimama, upakiranima u poprilično nespretno složen, kvazi-eklektičan zvuk najčešće na razmeđi elektro-popa, latino-motiva, boy-band lirike i ‘danceoidnog’ nu-metala…

    No što uopće očekivati kad dvojac iz nekog razloga, između ostalog reciklira i mega(s)hit pin-up ‘Bogorodice s velikim cicama’ (“Touch Me”).

    Prisutnost Miguela Boséa donekle može zaintrigirati ljubitelje Eurosonga gdje se velik dio ovdje zastupljenog materijala također bez problema može uklopiti. Španjolski je lijep jezik, ali pjesmica zvana “Cada Dia” neće biti od prevelike koristi jednom kad se nađete u nekom tamošnjem velegradu.

    Uvodna “Apocalypse” (“…this is the end of the evolution…” – kaže) predstavlja ujedno i ‘najjači’ adut za nekakav ovogodišnji u nizu kvazi-hitova koji će ovisno o medijskoj pompi dogurati donekle i terorizirati radijski eter.

    Fight for Love” započinje kao varijacija na temu James Bond. No nakon tako ‘ambicioznog’ barryevskog uvoda, u svoje četiri minute uspjeva prošarati kroz isprazan indie-dance-čušpajz namijenjen najravnodušnijima koje ionako nije previše briga za sadržaj.

    To the Light” je s druge strane najočitiji iako ne i najiritantniji trenutak bezličnosti Hotel Persona na ovom albumu. Kroz album se s vremena na vrijeme provlače vokali na tragu Davea Gahana, no jedan Depeche Mode je – složit će se velika većina, sasvim dovoljan.

    Ova jeftina limunada bi vrlo rado htjela biti “It’s No Good (pt. 2)” ali bez previše uvjerljivosti ili uspjeha. “The Sea” je pak neobjašnjiv, krajnje iritantan nered flamenkoidnih primjesa i cendravih apela (“… leave the sea alone…!“).

    Spomenuti “Modern Kids” pak ide u smjeru Placebo standarda – što je donekle za očekivati, ali do tog trenutka je već upitno daljnje preslušavanje – “…we are modern kids living through the screen…” … Refren koji objašnjava opsesiju Hotela koji ne prihvaća odrastanje – rastrgan između ozbiljnosti (bezuspješno koketiranje i s avangardnim zvukom), istovremeno pružajući izgubljenim tinejdžerima neke nove bijegove iz stvarnosti ili lažne utjehe (“Addicted“, “Lullaby for Evan“).

    Generalno gledano, ovo je album kojem je suđeno da završi u kolekciji neimenovanih MP3-ica, izloženih slučajnom brisanju. Jedini opravdani moment ovog albuma njegov je naslov – Hotel Persona su očito previše vremena proveli ‘u oblacima’.

    Ili im je bilo totalno svejedno što i kako stvaraju ili su totalni ignoranti koji su prečuli čitavo jedno desetljeće u sklopu kojeg još uvijek i sami stvaraju, a u kojem smo se naslušali sličnih, manjih ili većih zala.

    Muziku podržava