Neblefirane moderne rock balade

Grupa Skaut možda ima ono nešto što će im dodatno pomoći ili odmoći u karijeri. To je žena dugog imena Jelena Popović Volarić nekad Veljača.

Pripremajući se za ovu recenziju, ubacio sam album da lagano svira i počeo malo surfati po Internetu da saznam ponešto o njima, a kad ono sa svih strane iskače famozna Jelena. Mislim si, hmmm, nije frontmen kriv što ima ‘popularnu’ sestru, ali je li u stanju pravilno je iskoristiti. Slušajući album, mislim da je odgovor da.Skaut smo do sada poznavali kao nešto žešći bend koji je sada okrenuo ploču i složio respektabilni mainstream rock album prepun balada na koji bi se ljepši spol lako mogao zalijepiti jer objektivno gledajući, ako su Radio Luksemburg uspjeli sa znatno slabijim pjesmama (i ponekim jačim hitom, naravno), zašto ne bi mogli i Skaut koji imaju zagarantiran prime time medijski prostor zbog samo jedne gošće u publici.Vrijeme je da zaboravimo Jelenu i u potpunosti se fokusiramo na album “Blefer”.

“Blefer” je drugi album u karijeri benda koji je oduševio još 2006. godine sa zapaženim “Nož za dvoje“. Vrijeme je dalo danak daljnjem radu benda, pa je došlo do kadrovskih promjena u bendu, a i sve naknadno napisane pjesme bačene su zbog nezadovoljavajuće kvalitete, pa se za novog izdavača krenulo sve ispočetka.

Kakav diskograf takav i zvuk, reklo bi se, a u slučaju Skauta svi kompromisi dobro su izbalansirani, pa “Blefer” zvuči kao vrlo moćno oružje koje bi eter vrlo lako mogao prihvatiti, posebno ako imamo u vidu da danas nalikuju na mnoge već dobro poznate bendove poput Adastre ili upokojenog Ramireza.

Baladni karakter albuma pokazuje da mnogi teži rockeri i dalje rade najbolje laganice jer nije sve u tugaljivo-melankoličnoj atmosferi, već melodija treba imati onaj žešći štih. Na većini albuma to su u potpunosti uspjeli, ali ipak nedostaje pokoja pjesma da razbije tu, u nekim trenucima, premirnu atmosferu.

Jedna od rijetkih pjesma koja odskače od ostatka materijala jest “Crna rupa” koja nalikuje na miks The Killersa, The Big Pinka i britpopa u stilu bendova poput Oasis. Za nju možemo reći da je definitivno najveći odmak od svega što su Skaut dosad radili, ali i dobar putokaz kuda bi mogli dalje na nekom od sljedećih izdanja.

Dodatne ‘drugačije’ pjesme su uvodna “Prolazna” i završna “Bog je sad kod nas” koje najviše podsjećaju na ranije radove bendova, te bonus pjesma “Daj mi pokaži prijatelja” (soundtrack za dječji film “Koko i duhovi”) koja je u maniri Blink 182, dok su ostatak većinom balade vođene akustičnom gitarom.

Drugi album Skauta napravio je veliki korak prema mainstream rocku kojem je svakako pomoglo i gostovanje na filmu o Koku (rekao sam da neću više o Jeleni), a prije svega ga ističu moćne i moderne rock balade koje u žešćim temama podsjećaju na Staind iz najboljih dana (“Prolazna”) ili kroz laganije na alternativniju verziju Radio Luksemburga. Kompromisi su prisutni, ali Skaut ovdje ipak nije blefirao kako bi naslov sugerirao…