Ne želiš kraj

Divlje jagode sposobne su čovjeku prirediti ono što rijetko tko može.

Jedino kad je Zele Lipovača u pitanju može se dogoditi da dođeš na koncert i da doslovno ne znaš tko će pjevati još kad Zele svira svoj “Magic Love” kao uvod u nastup. Jedino se Jagodama može dogoditi da im na albumu baš svaku od posljednjih pet pjesama pjeva drugi vokal. Jedino Jagode mogu sa sobom tegliti pet godina Marka Osmanovića, koji je vrlo dobar pjevač i glazbenik, a snimiti jednu jedinu poštenu pjesmu. I jedino Jagode će onda tu pjesmu staviti na album i nakon što Marko istupi iz benda.

Pomalo već umorni od obećanja, mnogi su fanovi digli ruke od benda. I nakon što su deset godina slušali obećanja o novom albumu, čitali besmislene intervjue u kojima Zele ne hvali svoj bend, nego samoga sebe, nije čudno kad Jagode na zagrebačkoj motorijadi sviraju pred stotinjak ljudi, iako nisu svirali u Zagrebu dvije godine prije toga.Divlje jagode zaista su odličan bend. Ili je to nekad bio odličan bend. Toliko dobar da mu se smješila vrlo izgledna inozemna karijera, da je Bregović govorio da su oni ‘najjači biznis u Jugoslaviji’, da je čitav niz ultrapoznatih pjevača kročio ovim bendom, da mu se album “Motori” prodao u toliko primjeraka koliko se valjda danas ukupno proda u svim državama bivše Juge u jednoj godini zajedno. Ali ovaj bend nikako nije bio imun na to da ga neka promjena potpuno baci na tlo. Najčešće personalna.Kad je Islamović otišao, pomalo i izdao Jagode, Lipovači je prvo trebalo jedno vrijeme da se pribere pa je spasio bend albumom “Konji”, onda je Tifa otišao pa je opet trebalo puno godina dok se bend nije ustalio s odličnim Žanilom Tatajom na mikrofonu. Pa je došao Pero Galić u bend, pa je i on otišao, pa se vratio, pa je otišao. Pa je tu stalno negdje bio Toni Janković, pa je basist Čeha dolazio i odlazio, pa je Nasko dolazio i odlazio za svoje bubnjeve. Zamorno.

Iako je fond dobrih pjesama ovog benda potpuno neisrcpan i jedan od najboljih u rocku ovih prostora, iako Divlje jagode nisu bile vezane ni za jednu bivšu republiku bivše države, nego su bile vezane za sve, Zele taj kapital nakon rata nije uspio pretočiti u rast benda, čak ni u stagnaciju. Popularnost benda ostajala je ista otprilike do pred pet godina kad je počela rapidno padati. Tako da smo došli do toga da Bijelo dugme s onom svojom turnejom napuni stadione, a Jagode teško mogu i Močvaru. A to je bend koji je snimio tri od desetak najpoznatijih pjesama rocka na ovim prostorima.

Prije deset godina, kad je izdan album “Od neba do neba”, koji je nosio i “Mariju” i “Dobrodošla ljubavi” i “Kap po kap”, a ista je stvar bila i sa “Sto vjekova” ili “Labude kad rata ne bude” iz sredine devedesetih, ni na jednom albumu nisu isti članovi kao i na onom ranije. Osim Zele Lipovače i Naska Budimlića koji ga prati. Četvorica basista, ukupno devet vokala, četiri glavna, službeno potpisana dvojica bubnjara, nekoliko klavijaturista, četiri albuma, 17 godina i uvijek jedan Zele.

Divlje jagode za mikrofonom predstavlja Livio Berak nakon što su posljednjih desetak godina uglavnom Pero Galić i Marko Osmanović zauzimali to mjesto. Pjevači Jagoda tradicionalno se dijele na one kojima su Jagode šlag na tortu nakon što su postali poznati već negdje drugdje (Gibonni, Tifa, Galić, Osmanović) i na one koji Jagodama duguju svoju inicijalnu popularnost (Janković, Islamović, Tataj, Čeha). Livio defeinitivno spada u ove druge i nije ni blizu najgora karika novog albuma. A ni najbolja.

Nekad su se pjesme hard rock bendova dijelile na one itetkako brze i one itekako spore, dok na ovom albumu većina njih spada u kategoriju ‘polubalada’. Granice su gotovo potpuno izbrisane, pa su pjesme koju su otišle u najveći ekstrem ili relikt prošlosti poput “Đavoljeg grada” ili pop-rock eksperimenti kao pjesma “Do prvog dodira”. Gotovo sve ostalo negdje je između. I te nedefinirane pjesme ispale su možda i najbolje na ovom izdanju.

Album započinje dosta žestokom “Poglede dovodiš” koja, iako neloša, vjerojatno je najmanje pamtljiva pjesma s kojom su Jagode ikad počele neki od svojih albuma. Zele ima tradiciju vrlo dobre žestoke uvodne pjesme na svakom albumu, a ta je tradicija ovdje samo načelno ispoštovana. “Kada te netko spomene” jedna je od spomenutih polubalada koja malo zašećerena dobro funkcionira. Nakon još jedne prosječne, brže “Ti bez riječi znaš”, slijedi najbolji niz albuma.

“Korake ne gledaj” dobra je polubalada koja počinje tužnim klavirskim tipkama i još tužnijom Zeletovom gitarom, a najjači joj je adut jaki i pjevni refren. “Usne usnule” glazbeno je najzanimljivija pjesma na albumu i vuče na Deep Purple iz “Perfect Strangers” ere. “Samo da znaš” solidna je slatkasta balada, dok “Tragovi“, na kojima gostuje Žanil Tataj, još jednom dokazuju da je Žak bio zadnja šansa Jagoda da opet postanu ono što su bile 1983. Odlična pjesma, jedna od najboljih unatrag nekoliko albuma.

Kraj albuma pomalo je čudan i čini se suvišan. “Srce ne laže” težak je blues, a “Do prvog dodira” pop-rock koji ne oduševljava. “Ne, nisam ja” i “Đavolji grad” starije su pjesme i upitno je jesu li uopće trebale biti na albumu, iako su bolje od većine novijih.

Ovaj je album ponovio eksperiment s ratnim “Labude, kad rata ne bude” koji je također prepun balada, polubalada i pokoje žešće pjesme. Rezultat je mješovit; od prosječnog početka, kvalitetne sredine i slabog kraja albuma, opet previše pjesama koje su već dobro znane, još jednog novog lica za mikrofonom, opet potjeranog sa strane na koncertima, i njegove ekselencije na gitari. Deset godina pauze bilo bi previše i za bolji album.