Ne vjeruj mi ni kad darove nosim!

    748

    Devildriver

    Trust No One

    Datum izdanja: 13.05.2016.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Groove, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Testimony of Truth
    2. Bad Deeds
    3. My Night Sky
    4. This Deception
    5. Above It All
    6. Daybreak
    7. Trust No One
    8. Feeling Ungodly
    9. Retribution
    10. For What It’s Worth

    Ako nam Dez kaže “Trust No One”, možemo li mu onda uopće vjerovati da je snimio još jedan DevilDriver klasik?

    Da, jest, ali ništa više od toga… Ono što je ponajviše za ne vjerovati je činjenica da su zadnji album “Winter Kills” izdali prije samo dvije i pol godine, a i to predstavlja najduži period između njihovih albuma. Zašto je tome tako? Iz jednostavnog razloga – u međuvremenu se poigrao s Coal Chamberom. Nostalgija nije dugo trajala…Osim Deza Fafare, jedina dva lika koji su u bendu od samih početaka – bubnjar John Boecklin i gitarist Jeff Kendrick, napustili su lađu i otvorili mjesta za Neala Tiemanna i Austina D’Amonda kojeg već znamo iz Chimaire. Čini se da je nova postava omogućila da se dugovječni Mike Spreitzer konkretno izdivlja i od svih eventualnih novosti od “Trust No One” napravi pravi gitaristički raj.

    Melodeath ili groove metal ili taj famozni umirući New Wave of American Heavy Metal još jednom je ono po čemu DevilDriver jednostavno ne možete promašiti. Dez mi ni približno nije omiljeni pjevač u metalu, ali čovjeka zbilja prepoznate odmah. “Testimony of Truth” je pjesmarica s upečatljivim riffom i odličnim završetkom, “Bad Deeds” mračna i deatherska, a “My Night Sky” ima atipično strgan refren.

    Muziku podržava

    Kad smo kod atipičnog, čini se da su gitarama pokušali obogatiti taj kaotični zvuk. DevilDriver su uvijek bili bend kod kojeg sam jako teško razaznavao pjesme na koncertima (a bome sam ih se naslušao i studijski i uživo), pa se nadam da će harmonije i nekakve atmosferične note u pozadinama riffova biti nešto što će se zbilja i čuti kad za njih dođe vrijeme.

    No, generalno čini se da DevilDriver igraju na sigurno. Dez opet sipa žuč i otrov po svemu i po svima (uostalom, to kaže i sam naslov). Na “Daybreak” mi na trenutke zvuči kao da se prisjetio “Rivals” albuma, a osim kratkih uvoda (“This Deception”) utopit će se ovo u njihovoj diskografiji i omogućiti im još jednom da budu predgrupa svakojakim velikim metal bendovima u apsolutno svakom kutku svemira.

    Nekad mi se čini da groove metal ne bi trebao biti tako kaotičan (raspršenim zvukom), a da death ne bi trtebao bit tako grooveast. DevilDriver su prišli najbliže realizaciji takve kombinacije, ali se nakon sedmog albuma čine malo izlizano… Možda je to mrvicu pregruba riječ, pa recimo samo da im fali inventivnosti potrebne da barem 2-3 pjesme s “Trust No One” završe među njihovim klasicima. A istovremeno – mogu i sve (?!)

    Njihovi kompanjoni koju su nakon nu metal vremena odlučili opet vraćati vjeru u agresivniji metal, odavno više nisu ovdje. God Forbid, Chimaira i Shadows Fall otplesali su svoje, a ime Dez Fafare omogućava mu svoje carstvo vozi gdje hoće i koliko god dugo želi.

    Muziku podržava
    Stisni