Ne najbolji dan, ali je zato zadovoljan dan

“A sada nešto sasvim drugačije” bila bi najava novog albuma Thurstona Moorea. Akustika s “Demolished Thoughts” je uglavnom demolirana, opet Mooreovim venama teče električna struja.

“The Best Day” nije najbolje što je Moore snimio u solo karijeri (osobno sam privrženiji emocionalno ogoljenom “Demolished Thoughts“), nekmoli s grupom Sonic Youth. “The Best Day” je kolekcija rastegnutih pjesama, štektajućeg tempa i povremeno mračne, a povremeno pastoralne atmosfere, s promijenjivim rezultatima. Moore svaku notu kao da pogađa čekićem, što osobito odzvanja u iritantnoj “Detonation”, u kojoj pokušava zvučati kao Iggy Pop. Još jedan ne baš tako uspjeli broj je “Grace Lake” u kojoj pokušaj kreiranja sugestivne atmosfere rezultira diskretnom količinom odbojnosti.Žanrovski teritorij ovog albuma je familijaran, a usporedbe sa Sonic Youth neizbježne, Moore i njegov prateći trio basistica Deb Googe (My Bloody Valentine, Primal Scream), bubnjar Steve Shelley (ex-Sonic Youth) i gitarist James Sedwards (Nought) svojom svirkom podsjećaju na električne divljake Neila Younga u ‘bučnoj’ fazi i Crazy Horse, a pogotovo Velvete, pri čemu na momente zvuče poput religijski posvećenih fanova, odnosno tinejdžera koji su konačno ušli u garažu u kojoj nikom ne smetaju te su odvrnuli pedale i distorzije na desetku. Dotični se muzičari više dobro zabavljaju, a manje emocionalno razotkrivaju i preuzimaju rizik, no katkad treba i to, naročito ako ti je prethodna ploča uglavnom emocionalno razotkrivanje.

“Speak To the Wild” i “Forevermore” najbolji su dijelovi albuma, koji podsjećaju na Mooreov matični bend Sonic Youth i koji nalaze njihovog nekadašnjeg šefa kako se ugodno osjeća u smislenoj bučnoj i električnoj, s gitarističke strane minimalističkoj tapiseriji nota koja kreira sugestivnu atmosferu.

Zaključna “Germs Burn” također je uspjeli broj koji u velikom stilu zatvara ovaj solidni projekt u kojem je Moore zadovoljan kao sljedbenik jednog pokreta kojeg je davno bio stjegonoša.