Ne može se samo tako šokirati javnost u 2015. godini

Nije se puno promijenila globalna socijalno-muzička situacija diljem svijeta u odnosu na ono što se reklo prije dvije i pol godine oko albuma “Born Villain“.

Brian Warner i njegov glazbeni ispušni ventil Marilyn Manson teško će
pucati na šokantnost 2015. godine. Em ima puno čudnijih stvari na
svijetu (pobogu, pa već nam i Eurovizija može biti referenca!), em
staromodni roditelji sve rjeđe mogu pratiti što njihova tinejdžerska
djeca koriste kao životno suputništvo.Sa strane šokiranja – uzalud ti trud, sviraču. Zato danas Manson teško može razrogačiti oči zbunjene javnosti samo svojim umornim pjevanjem u pratnji sve manje brutalne i sve organskije distorzije (ako je uopće i ima).Samo “Deep Six” će razveseliti one industriala željne fanove koji su još uvijek tamo negdje oko “Hollywood” albuma. I dalje on super vrišti, i dalje zna složiti dobru dinamiku, ali iz nekog razloga ipak odlučuje biti umjetnik i raditi nešto – drugačije. To ‘drugačije’ ne znači da čovjek glumi Davida Bowiea iz albuma u album i da prolazi kroz dijametralno suprotna alter-ega, već jednostavno smanjuje doživljaj i ne pokušava biti nekakav Ozzy moderne metal generacije. Sad je radije otišao u nekakve umorne, zadimljene, pijane blueserske vode (ne doslovne blues, naravno).Lijepo je čuti da taj prokleto inteligentni lik koristi svoju poziciju da štrecne nešto ili nekoga, pa “Killing Strangers” kaže “We’re killing strangers, so we don’t kill the ones that we love” i “So blow us a kiss, we’ll blow you to pieces“.

“Slaves Only Dream to Be King” i “The Devil Beneath My Feet” imaju taj industrialni ritam, ali i premalo dinamike da bi ih se smatralo hitovima dostojnima koncertne set-liste. Slično ide i tipično Mansonovski nazvanoj “Cupid Carries a Gun” ili “Bird of Hell Awaiting”, ali teško se oteti dojmu da je dosta bilo te fuzz-distrozije i da bi zbilja češće trebao reći John 5 da otvori vrata pakla. Joj da, njega više nema…

I dok sam čekao da me većina albuma, teško je reći – razočara, ali ostavi neispunjenoga, dogodila se epska “Odds of Even“, mračna i spora stvar za zatvaranje albuma i povratak u Pink Floyd vremena.

No, koliko god nitko ne očekuje novi “Antichrist Superstar” ili “Mechanical Animals”, žao mi je što ne može dvaput za redom ponoviti nekakav ‘povratak’. Nešto što je djelomično uspio prošlim albumom. No, onda pak to ne bi bilo iskreno, ili bi bilo proračunato, ili bi bilo preočekivano. No, nisam ni siguran da danas Manson ima takvu krvožednu bazu fanova koji bi se ljutili da još pokoji put jebe majku svijetu pjesmom kao što je “Fight Song” ili da zaplače nad power baladicom “Come White”. Tko zna, možda će se i te želje uslišati sljedeći put, jer glasine kažu da je ovo u biti samo prvi dio koncepta dvostrukog albuma, čiji drugi dio bi se trebao zvati “The Well-Tanned Peasant”.

Ovo nije loš album, niti najmanje! Eventualno dosadnjikav i dovoljan za dva singla koji će naći svoje mjesto u toj nostalgiji za čišćim vremenima u kojima je lik koji se šminkao i pjevao o šokantnim temama zbilja bio državni neprijatelj broj jedan. Danas je teško biti i neprijatelj, a kamoli prvi po redu. No, za to smo si krivi sami…