Ne još dugo manje poznata sestra

Mlađa sestra od Beyonce Knowles na svom trećem dugosvirajućem projektu je sve samo ne mlađa sestra od Beyonce.

Iako je prošle godine poznatija sestra Knowles visoko postavila standard s albumom “Lemonade“, Solange se nadahnjivala drugačijom poetikom. Perspektiva je, za razliku od Beyonce, više stoička i uravnotežena, iz raznih kutova, pri čemu je “A Seat At The Table” podjednako plesna i introspektivna ploča, koja u obje opcije nudi lagani ‘laid back’ osjećaj, odnosno, kako već kaže jedan njen stih “But I’m Not Really Allowed To Be Mad” – iako je obilje emocija diljem ovog albuma, uvijek zadnju riječ ima razum, ili bi barem trebao imati. Ako na moment zaboravimo na to čija je Solange sestra, Solange djeluje podjednako nadahnuta vokalnim jazz harmonijama na tragu Davida Crosbya i soulom na tragu Marvina Gayea.“A Seat At the Table” je koherentan album koji djeluje poput jedne pjesme od 52 minute. Pauze između pjesama se ni ne primjećuju, govorni dijelovi, interludiji su složeni vrlo prirodno i dramaturški logično, prijelazi u različite stilove su vrlo decentni. Aranžmani su lagano ‘rasklimani’, zvuče opuštenije, nisu toliko opterećeni količinom instrumentalnih dionica i daju prostora da se sva prisutna glazbala osjete. Osobno, najbolji dojam ostavljaju klavirske dionice, delikatne i uvijek interesantne.Uvodna “Rise” će svojim višeglasjem pogotovo podsjetiti na skoro pola vijeka staru supergrupu Crosby, Stills & Nash, a “Don’t You Wait” će dozvati dašak trip-hopa, a “Junie” dašak antiknog funka, sve uz besprijekorno aranžirane višeglasne vokale i ubojite pop melodije.

Iako je Solange prisutna već dulje vrijeme ne sceni, ovim je albumom pobrala mnogo pohvala, a niti potpisnik ovih redaka nije ostao skroz ravnodušan na diskretan šarm ove ploče.