PJ Harvey
The Hope Six Demolition Project
Datum izdanja: 15.04.2016.
Izdavač: Island Records / Universal Music
Žanr: Alternative, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
“The Hope Six Demolition Project” je izrazito sugestivni album, jednako kao što je to i sama funkcija iza potpisa Polly Jean Harvey.
Baš kada se činilo da nakon antologijskog “Let England Shake” više ne može nadmašiti dotadašnje radove, ili će to barem biti težak zadatak s devetim studijskim albumom, sve je ‘stavila na kocku’.
Međutim, svaki slušatelj koji zagrebe dublje u glazbeni opus PJ Harvey, ili barem smatra da njena karijera nije završila (ili suprotno, tek započela), primjerice, s albumom “Stories From The City Stories From The Sea” (2000.), moći će zaključiti da su interpretacije koje “The Hope Six Demolition Project” smještaju u pretinac političkog aktivizma, uvelike promašene. To je ono najzanimljivije, ili ako želite najzavodljivije, kod PJ, ironično izmicanje tumačenju i pripisivanju raznovrsnih značenja.
Ono što je napravila, čini se, puno je temeljitije, nego što je većina javnosti i kritičara sklona očekivati. Da, u formalno glazbenom smislu to je još jedan eksperiment inovativne rock pjesnikinje, ali u poetičkom smislu PJ Harvey radije postavlja pitanje o ulozi umjetnosti danas, koliko god to izazivalo sindrom neučinkovitosti i neproduktivnosti u kontekstu suvremene kulturne industrije, nego da se opskrbljuje transparentima za prosvjedni marš protiv terorizma ili za obranu ljudskih prava.
No, razumijevamo li samo postavljanje pitanja: može li kao umjetnica uopće učiniti kakvu razliku u svijetu?, svojevrsnim angažmanom, tada se doista nameće zaključak da “The Hope Six Demolition Project” nastaje upravo kao reakcija na neposredne događaje iz svakodnevnog života, dakako, oblikovana u začudne impresije, simbole i otvorena pitanja. Drugim riječima, PJ Harvey ne daje jednoznačni ili programatski odgovor o uspjehu ili poslanju rock glazbe, ali je stvaranje albuma jedini mogući odgovor na ‘krizu’ koji može ponuditi s te pozicije.
No, taj ‘višak’ propagande i spektakla, očuđen dominantnim saksofonom i bučnim distorzijama električne gitare, ipak nije nadmašio gotovo konvencionalnu ljepotu melodioznosti pjesama “On Battleship Hill” ili “Bitter Branches” s prethodnog albuma. Neovisno o tome, “The Hope Six Demolition Project” sadrži i više nego uspješnu reinvenciju cjelokupnog stvaralaštva PJ, budući da kombinira već ranije iskušane žanrove u određenoj mjeri, poput bluesa i punka, a osobiti naglasak stavlja na garage rock, elemente psihodelije, gdjegdje jazz, te dinamiku gospela.
Za razliku od “Let England Shake“, gdje stječemo dojam da smo uronjeni u epsku dimenziju poeme o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jedne nacije, s povremenim refleksijama o ljudskoj prirodi, a što se na glazbenoj razini očituje u skladnoj instrumentalnoj harmoniji, PJ ovdje, u kontekstu epskog prevrednovanja svrhe i ideje čovječanstva suočenog s neizbježnim samouništenjem, siromaštvom, apsurdnošću ratne pogibelji, neiskorjenjive opsesije kapitalom, s tek sramežljivom nadom u postojanje drugačijeg života, ritmičku kompaktnost postiže upravo izmjenom kontrastnih melodija, ubacujući brojne glazbene ‘citate’ ili komentare.
Dotični se kontrast, primjerice, očituje u finoj razlici između uznemirujućih živopisnih stihova, usredotočenih na raščaravanje samorazumljivosti, ali i na suprotno isticanje čudnovatosti uobičajenih stvari, te sofisticiranih eteričnih preobrazbi njenog vokala, često isprepletenog s dojmljivim višeglasjem u maniri brehtijanskih songova. Također, i ovdje susrećemo sličan postupak primijenjen na “Let England Shake“: monumentalni dijalog različitih puhačkih instrumenata s valovima orgulja, s heterogenim zvukovima iz prirode ili s ulice, ritmičko pjevušenje refrena i pljeskanje, efektno ‘montiranje’ blues lajtmotiva “That’s what they want, oh yeah, Money, honey“.
Osim glazbenog i tekstualnog aspekta, sugestivnost albuma “The Hope Six Demolition Project” očituje se i u vizualnosti naslovnice; naime, ezopovske figure životinja u formi grba prizivaju propitivanje određenog ideološkog imaginarija, od političkog uređenja do moći iskazane u naoružanju. No, čini se da Polly Jean i s ovom višeznačnom vizualnom retorikom u odnosu na album vješto oscilira između onoga što se od nje očekuje i onoga kako na život može odgovoriti kao umjetnica.
“The Hope Six Demolition Project” otvara melodična “The Community of Hope” s upečatljivim završnim stihom “They’re gonna put a Walmart here“, a slijedi je pomalo prijeteća atmosfera “The Ministry of Defence“, gdje vapaj “This is how the world will end” neodoljivo priziva “Šuplje ljude”.
“A Line in the Sand”, “River Anacostia”, “The Orange Monkey” i “Dollar, Dollar” čine već spomenuti niz kontrasta postignutih izmjenom poetički prozračne melankolije vokala PJ Harvey tijekom lamentacija ‘za to što radimo nema isprike’ ili ‘što će biti s nama’, i višeglasnih songova (refrena) praćenih jezovitim ritmom bubnja ili saksofonom.
“Near the Memorials to Vietnam and Lincoln”, “Medicinals” i “The Wheel”, s druge strane, sadrže žestinu distorzivnih gitara i truba u dinamičnom rasponu od psihodelije do garage rocka. “Chain of Keys” donosi dašak Morriconeovih instrumentacija, dok “The Ministry of Social Affairs” glazbeno poseže za korijenima rock and rolla poigravajući se blues refrenom pod utjecajem Bo Diddleya.