Ne dirati ono što se baš i ne mora

    1495

    Atrocity

    Werk II (Deluxe Edition)

    Datum izdanja: 29.02.2008.

    Izdavač: Napalm Records/Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. People Are People (Depeche Mode)
    2. Smalltown Boy (Bronski Beat)
    3. Relax (Frankie Goes To Hollywood)
    4. Don’t You (Forget About Me) (Simple Minds)
    5. The Sun Always Shines on TV (A-HA)
    6. Hey Little Girl (Icehouse)
    7. Fade To Grey (Visage)
    8. Such A Shame (Talk Talk)
    9. Keine Heimat (Ideal)
    10. Here Comes The Rain Again (Eurythmics)
    11. Forever Young (Alphaville)
    12. Feels Like Heaven (Fiction Factory (bonus))
    1. Shout (Tears For Fears)
    2. Rage Hard (Frankie Goes To Hollywood)
    3. Wild Boys (Duran Duran)
    4. The Great Commandment (Camouflage)
    5. Send Me An Angel (Real Life)
    6. Tainted Love (Gloria Jones)
    7. Der Mussolini (D.A.F.)
    8. Being Boiled (Human League)
    9. Don’t Go (Yazoo)
    10. Let’s Dance (David Bowie)
    11. Maid of Orleans (O.M.D.)
    12. Das Letzte Mal (D.A.F.)
    13. Die Deutschmaschine (And One)
    14. Verschwende Deine Jugend (D.A.F.)
    15. Tainted Love (Albrin-Mix)
    16. Shout (Single edit)

    Tko bi rekao da će bend koji je započeo pod imenom Instigators (demo iz 1988.) i bio jedan od stjegonoša grindcorea, 20 godina kasnije postati jedna skoro pa bezidejna tvorevina koja je odavno izgubila identifikacijsku nit.

    Nekada legendarni Njemci, predvođeni Alexanderom Krullom, nazvali su se krajem osamdesetih Atrocity i sa svoja prva dva brutalna death metal albuma (“Hallucinations” (1990.) i “Todessehnsucht” (1992.)) postali ikone tog pravca.

    Međutim, od albuma “Blut” iz 1994. godine započinju njihova muzička lutanja te umjesto da nastave uhodanim, provjerenim i prihvaćenim putem, oni počinju eksperimentirati s industrialom, folkom, gothicom, rockom, etnom, pop i tko zna s čime sve ne. I s godinama postajaše jedna od manje značajnih postava u metalu.

    Čak i računajući činjenicu da su zadnjih par godina svi članovi Atrocitya ujedno i u bendu Leaves’ Eyes, Alexanderove supruge Live Kristine (ex-Theatre Of Tragedy). Niti to ih ne može otrgnuti iz zaborava u koji u kontinuitetu sve dublje zapadaju. Iako, 2004. godina dala je nadu, dala naslutiti kako je na pomolu definitivni povratak, jer su gothic death dark albumom “Atlantis” oduševili kritiku, pa i dobar dio publike. Čak i one starije.

    Muziku podržava

    Međutim, umjesto dugo čekanog ponovnog povratka i novog dobrog autorskog djela, uslijedila je još jedna polublamaža, nastavak one iz 1997. Novi album covera pop klasika osamdesetih. Eto, do tuda je došla Atrocitiyeva evolucija.

    Nije bilo dovoljno jedno nepotrebno eksperimentiranje s osamdesetima (“Werk”) pa se, možda u nedostatku pravih autorskih ideja, moralo ponoviti s (opetovanim) nepotrebnim zadiranjem u najbolje razdoblje pop muzike.

    Znam da će se mnogim metalcima ovo što ću sada napisati možda učiniti smiješnim i čudnim, ali činjenica je da su obrađene pjesme uglavnom nedodirljive pop ikone osamdesetih i u najmanju ruku ne bi se s njima baš tako trebalo poigravati. Jer imaju i one svoje mjesto u muzičkoj povijesti, ali zasigurno ne na istoj polici na kojoj je Atrocity.

    Iako, činjenica je da su vrlo dobro izaranžirane, nekima će odgovarati i ‘debelo’ pojačan gitaristički angažman (pogotovo snažni riffovi), dodatno simfonijsko ‘dekoriranje’ ili dramaturškiji prilaz, ali, u cjelini slušajući, iz svega toga nije ispalo nešto previše korisno, a niti dobro.

    Osim naravno, za one koji baš hoće čuti kako provjereni pop naslovi zvuče u gothic dark rock metal izvedbi s grubljim, ponegdje i growl, te malo i female (Liv Kristine u “The Sun Always Shines On TV” ili Jensare Swaun u “Fade to Grey“) pjevanjem.

    No oni koji su s originalnim izvedbama ovih pjesama temeljitije upoznati, teško da će im se ovo ovdje imalo svidjeti. Jer je, recimo, “Tainted Love” toliko loša da sam se u jednom momentu zabrinuo da ju je Atrocity uspio uništiti bolje čak i od samog Marilyna Mansona.

    Ako nije tu, uspio je zato “Feels Like Heaven“, “Forever Young” i “Let’s Dance“. A od onih koje su mi se učinile ‘zgodnije’ i prihvatljivije obrađene su “Smalltown Boy“, mada je to, npr. Paradise Lost napravio puno bolje, pa “Don’t You (Forget About Me)“, “Here Comes the Rain Again” i “Send Me an Angel“.

    Među pjesmama koje sam izdvojio ima ih i nekoliko s prvog izdanja “Werka”, obzirom da su i one dio ‘deluxe-edicije’. Točnije, kompletan je prvi cover album dodan novom izdanju, što je otvorilo mogućnost realnijeg pogleda na ove manje-više nepotrebne egzibicije, čija bi najkraća usporedba glasila otprilike ovako: ‘dvojka’ je produkcijski modernija, mračnija, ‘hevijaniziranija’, a ‘jedinica’ nešto mekša, ‘poperskija’ i s više ‘kvarnih’ pjesama.

    Naravno, ne gledano po izboru, nego njihovim prezentacijama, koje Atrocityu niti prije 11 godina, a niti sada baš i nisu trebale. Osim ako doista više nemaju što drugo za reći. Onda za 11 godina možemo očekivati i “Werk III”, jer osamdesete imaju dosta potencijala za još bezbroj ovako propalih pokušaja.

    Muziku podržava