Ne brinite za prirodu, tako i tako je puno jača od nas

Tijekom mog relativno kratkog života, konstantno žedni skandala i uništenja, mediji su već nekih osamdesetdevet puta najavljivali kraj svijeta, smak svijeta, kataklizmu ili ‘više ništa neće biti isto’ događaje.

A oni – nikako da se dogode. No, ajde, ako se ne uništimo sami kao
čovječanstvo, pretpostavimo da će jednog dana naš planet zbilja
popizditi i poslati nas u onu stvar.Godzilla, poplava ili uragan biblijskih razmjera pomest će nas sve i tome treba složiti jedan dobar soundtrack. Vjerojatno bi to bio neki ultimativni best of Slayera ili Meshuggah… Ali, ovdje nije riječ o toj fazi. Can’t Fake Nature i njihov EP “You…” bio bi post-rock soundtrack za ono što slijedi poslije. Priroda nam je poručila ‘Ljudi moji, dosta mi vas je! Sad sam sama sa sobom i zbilja – uživam!’. Miran, spokojni svijet bez zvukova automobila i konstantne zvonjave obližnjih mobitela, pepeo se sliježe, voda se povlači i ostaje priroda kakvu i dalje sanjaju organizacije koje je štite. Problem je samo što je ‘štite’ iz svojih automobila od 200 konja, iz kuće koja troši više energije nego neka afrička državica, bacanjem plastičnih boca, pretjeranim korištenjem šampona i svih ostalih modernih pomagala kojih se ni ne pomišljaju odreći. No, to je već jedna sasvim druga priča…

Can’t Fake Nature krenuli su s idejom da budu popratna muzika za dokumentarce o oceanskom životu. Je li iz toga proizašlo i nešto dugotrajnije treba tek vidjeti, ali tri pjesme razvučene na više od pola sata trebale bi biti apsolutno dovoljna garancija da za njih mjesta itekako ima!

Atmosferu se valjda da iščitati iz samih tema, sve okupano u poznatoj post-rock pozadini, ali definitivno s više dubine no što bi netko očekivao od te deklaracije. Recimo da “12-Minute Modesty” (iako ne traje 12, već 15 minuta) nije čudo glazbene prirode samo po sebi, ali zvuk definitivno veseli jer je naglasak stavljen na frekvencije i prirodnost, a ne na sveprisutne “đ đ đ” efekte.

“Ricordea Plains” posebna je zbog ženskog vokala koji prati tiši dio i duboke tužne gitare s širokim Neurosis bubnjevima. Naravno, kad smo već kod tog benda, i Isis i Red Sparowes će mnogima pasti na pamet. Zadnja stvar “Ride of the Lupus” nekako je najdinamičnija od svih (iako ni takva ‘dinamika’ u post-rocku nije baš kao kod vesele cajke), što su rijetki u stanju postići kod ovako ponavljajuće muzike. Ovoga puta čak i vječitim junakom iz sjene – bas gitarom.

Je li ovdje bit priče pohvaliti bend s muzičke strane ili pohvaliti ideju i razlog okupljanja? Ako vas ovi kotrljajući i nježni zvukovi natjeraju da od doma uzmete platnenu vrećicu, umjesto da vam teta u dućanu trpa tri šarena artikla u sedam plastičnih – cilj je postignut!

Čuvajte mora, čuvajte planine, čuvajte sebe…