Nastavak robotiziranog frankeštajna

Nije bilo dovoljno da se metal sapunica svede na uvod u prošli album, već je i “The Industrialist” prouzročio još promjena u novonastaloj verziji Fear Factorya, benda koji se već deset godina pokušava redefinirati.

Ni Byron Stroud ni Gene Hoglan nisu bili dovoljno prikladni, pa je obojicu zamijenio – Dino Cazares!

Fear Factory su trenutno bend koji autorski čine dvojica najistaknutijih, Dino je istrzao i gitaru i bas na ovom albumu, a na bubnjevima je Raymonda Herreru i Genea Hoglana zamijenio – kompjuter. Uz malu pomoć Johna Sankeya, lika iz tehnical death metal benda Devolved, bubnjeve na albumu Fear Factorya prvi je put i službeno odsvirala – ritam mašina.

Dalo je to, kako Dino tvrdi, mnogo više učinkovitosti bendu jer su sve snimili brže i preciznije, pa tehnologija napokon ide ukorak s idejama ovog benda, ali u isto vrijeme oduzelo im je i ono malo ljudskosti koju su imali barem u opipljivo živim članovima benda. Kada pogledamo konceptualnu temu ovog albuma – roboti i mašine nisu ništa čudno.

Industrijsko doba dovelo nas je do točke kada ljudske kreacije – svakojaki strojevi – svakim danom zauzimaju sve više odlika ljudskog bića koje želi živjeti svoj život. Radnja lako povezujuća s filmom “Ja, Robot” ovdje je unatoč muzičkoj podlozi ipak svedena na uobičajeno kritiziranje religije (“New Messiah” i nepotrebni interlude “Religion Is Flawed Because Man Is Flawed“), teorija zavjere i pranje mozgova od strane svjetskih vođa. Vokalna izvedba? Tipični Burton C. Bell, koji će pijevne refrene vječito svoditi samo na praćenje harmonija gitare.

Muzički, “Recharger” i “Virus of Faith” (pogodite temu) donose ono što zbog čega su ljudi i zavoljeli ovaj bend i proglasili ih jednim od nositelja svojevrsne revolucije i cijelog niza utjecaja na nove bendove u metal žanru. Ono što je muzički veliki minus u ideji da se Dino lakše koncentrira na finalni proizvod je ultimativno ispolirani zvuk. Čovjek ni ne očekuje da Fear Factory snimi album na raštimanom Telecasteru i Fender pojačalu iz ’70-ih. godina, ali ovo je zbilja toliko ispeglano i jednodimenzionalno da su svi duboki tonovi (bas bubanj i bas gitara) ovdje, što bi se reklo – tek toliko.

Kada bubnjeve složi gitarist samo da cijeli album prate njegovu desnu ruku, onda je jasno da se moramo osloniti na ono pozitivno od ostatka benda – riffove. A ima ih, ništa neočekivano – hrpetina! “Difference Engine” svojom dinamikom iskače od ostatka albuma, a “Dissasemble” predstavlja žestoki soundtrack za rastavljanje zlih robota.

Kraj albuma svakom čovjeku izazove razočaranje što nije nabavio posebno izdanje. Zatvoriti album s devet minuta kakofoničnog zvuka industrije i elektronike zbilja nema smisla. Ajde da je to trominutni uvod u neku stvar, ali ovako mi je samo žao što su paralelno s ovim albumom snimili i obrade Pitchshiftera i još jedan remiks (za pjesmu “Difference Engine”) koje sigurno čovjeku daju više muzike (kakve god) nego ovo što se ne može nazvati čak ni fillerima.

Ali, dosta je kritiziranja! Kad se sve zbroji, osam konkretnih pjesama ispod 40 minuta daje točno ono što je čovjek očekivao nakon albuma “Mechanize”. Minimalno eksperimentiranja i ponavljanje provjerene formule s najuspješnijih albuma. Prošli put svijet je samo zanimalo što to ovaj dvojac još ima za ponuditi, a ovaj put su, unatoč bombastičnim najavama, samo utvrdili poznato.

Masa riff ova a la Dino Cazares, masa umjetne sterilne žestine i urlanja sve je što je moguće staviti u jednu rečenicu za bilo koji album Fear Factorya. Ovaj se definitivno ne ubraja među lošije, ali bogtepitaj što novo naći ovdje. Ili opet previše očekujemo…