Nastavak ‘epohalnih’ djela braće Gallagher

Pa ovo je stvarno nevjerojatno! Oasis je izdao još jedan crappy album. Uspjeli su snimiti album lošiji od prethodnog i to znatno lošiji. “Heathen Chemistry” je, bez obzira na vlastitu besmislenost, simfonija užitka, uspoređujući ga s najnovijim uratkom ‘fantastične’ braće Gallagher.

Ja stvarno ne razumijem takve ‘umjetnike’. Očigledno je da njihova glazba nije uspješna ni dobra kao nekad.

Nemaju inspiracije, nemaju ideja, pjesme su im bez ikakve kemije, a ipak i dalje se trude i dalje gnjave ljude svojim cviljenjem i glupim tekstovima.

To je u potpunosti razočaranje za sve fanove grupe Oasis, koji su njihovoj nekadašnjoj glazbi vidjeli nešto posebno (a i bila je jako dobra), te bi bar, zbog fanova, (pa ipak od njih žive) mogli ponovno pokušati stvarati kvalitetnu glazbu ili prekinuti sadašnju bijednu karijeru, povući se u svoje vile, sa ženicama, te do kraja života sjedit, pit pivu i gledat utakmice.

Vrlo bih rado završio recenziju ovom konstatacijom, ali nažalost, iako mi se već lagano povraća od njihove glazbe, imam obvezu bar još malo prokomentirati ovo ‘epohalno’ djelo.

Na albumu se nalazi čak jedanaest isforsiranih i krajnje ubitačnih pjesama, koje su toliko monotone i toliko isfurane na rock šezdesetih, da se bez problema mogu usporediti sa stvaralaštvom nekog bezveznijeg benda iz tog doba.

Njihov prvi singl “Lyla“, koji ste zasigurno čuli, je ujedno i najbolja pjesma albuma, a i ona u meni izaziva neodoljivu želju za lomljenjem CD-a i zubiju britanske ‘super’ braće. Naposljetku, ovo djelo bi moglo biti najmanje interesantno djelo ove godine i ne zaslužuje nikakvu medijsku pozornost uopće.

Čak je i moja recenzija puno više no što novi album Oasisa zaslužuje.