Naslov albuma najbolje opisuje što se ovdje nalazi

Halestorm je američki rock bend koji provodi većinu svog vremena na turnejama. “Into the Wild Life” je njihov treći album u karijeri.

Preslušavajući Halestorm, potpuno jasni su nam uzori i utjecaji benda. To je prije svega klasičan rock i hard rock zvuk od prije par desetljeća oplemenjen suvremenim zvukom, rekao bih ponajprije modern rockom. Time su zaokružili svoju svirku koja bi se mogla svidjeti nešto starijoj, ali i nešto mlađoj publici.Frontmenica benda je Lzzy Hale te je ona jedna od najjačih karika benda. Slobodno ju možemo nazvati i pravom rockericom jer ima stav, a glavno oružje joj je moćan vokal kojeg se ne libi pokazivati u svom svojem obujmu, pa je tako vrlo sugestivna u baladama, dok u žešćim pjesmama se ne štedi niti najmanje.“Into the Wild Life” ipak podosta balansira. Nekim pjesmama bi lako mogli dati etiketu prave rockačine koja bi mogla saživjeti na pravi način, dok u drugim bend djeluje pomalo bljedoliko, kao da se želi na sav način dodvoriti publici, posebno onoj mlađahnoj…

Uvodna “Scream” pokazuje bend koji želi spojiti mnogo tog u jednu suvislu cjelinu. Tu su bas dionice posuđene iz metala, nadodan je dašak elektronike, a sve zvuči kao neki hibrid modern rocka i hard rocka. Sljedećom “I Am the Fire” pokušavaju doći do publike koja voli mainstream rock kakvog nam pruža Nickelback, ali s napomenom da je Lzzy znatno bolja pjevačica od Chada Kroegera.

Kako album odmiče, tako se sve više izmijenjuju žešće i nešto laganije stvari, a u oba tabora se bend vrlo dobro drži, dok je centralna stvar albuma “Mayhem” gdje se Halestorm pokazuje kao nenadmašan bend. “Mayhem” zvuči kao The Distillers iz najboljih dana, jedan punk rock provučen kroz alternativni rock uz ponovno vrlo frenetične vokale.

Ranije spomenuta pretjerana radiofoničnost se ponovno dešava pred kraj albuma u “What Sober Couldn’t Say” koja je na razmeđi sentimentalne Pink i još sentimentalnije Avril Lavigne, dok je potpuna suprotnost posljednja “I Like It Heavy” koja poprilično duguje slušanju ploča rock dinosaura.

Album ima odlično ime jer “Into the Wild Life” najbolje opisuje što se događa na njemu. Kroz ovih trinaest skladbi, Halestrom su pokazali jednu drugačiju stranu mladih i njihovih ludila. Nažalost, s druge strane su se previše htjeli ulizati baladama, pa ponekad dobivamo pomalo čudne situacije što se najbolje osjeća kad nakon najbolje pjesme na albumu (a možda i u cijeloj karijeri benda) “Mayhem” dolazi dosadna skladba koja se tu nije niti trebala naći poput “Bad Girl’s World“.

Malim korekcijama, ovo je moglo biti još uspješnije izdanje, ali i ovako ćemo to upamtiti kao sasvim solidno ostvarenje rock benda koji bi narednih godina mogao postajati sve značajniji faktor na sceni.