Nasilno definiranje već definiranog

Možete vi odsvirati zajedničku dionicu toliko tešku da je mi jedva čujemo, a kamoli uspijemo kopirati. Možete vi složiti toliko kompleksne pjesme da ih i sami jedva zapamtite. Možete spajati metal s popom, možete eksperimentirati, iznenađivati, milovati dušu ili maltretirati uši…

Ali, kada to radite 25 godina i u rasponu od 12 konkretnih albuma, teško
je nanovo i zadovoljiti i iznenaditi fanovsku dušu odjednom.

Dream Theater svoje su nedavne turbulencije preboljeli, prežalili i ostavili iza sebe, pa je bio red da snime jedan album mirne i staložene duše. Čak toliko mirne i staložene da su ga se usudili nazvati po bendu, neimenovati ili kako god hoćete, te riječima da im je to ‘definirajući’ album stisnuti medijsku šamarčinu čovjeku koji je bubnjarsku koncesiju prepustio Manginiu, čovjeku koji je po prvi puta imao i autorskog učinka. Tako barem kažu.Ali, kad Petrucci, čovjek s Johnny Bravo rukama, izjavi: “Ovo nam je prvi self-titled album u karijeri i ne postoji ništa što bolje i snažnije opisuje naš kreativni identitet!” Dakle, da ponovim – ‘prvi self-titled’?! Prvi?!?! No krasno! Osim što to inače mrzim, bilo bi zbilja genijalno da ih u sljedećih 15 godina snime još četiri pod istim ‘nazivom’, pa da fanovi mogu pizditi dok ne shvate o kojem albumu točno raspravljaju! Kad tome nadodamo da im naslovnica albuma izgleda kao da sam je sam brzinski pofarbao u MS Paintu, preostaje jedino da sama muzika bude bomba nad bombama!

A kakva je? Tipičan. Baš tako nekako – tipična! Mislim da sam negdje pročitao ‘tipičan pristup stvaranju atipične muzike’ i sumnjam da postoji bolji, blaži i iskreniji opis.

Npr. znam da je cool kada bend jednu pjesmu razbije na poglavlja i svakom dodijeli svoj naziv, ali napraviti to na uvodnoj instrumentalnoj simfonijskoj pjesmi kraćoj od tri minute – nije baš potrebno. Umjesto “False Awakening Suite” i dodatne trodijelne filozofije jednostavno “Intro” bilo bi dovoljno.

“The Enemy Inside” je upravo tip pjesme – kakti žestoke i ljute – kojima redovito predstavljaju albume toj širokoj metal publici od kada su pod Roadrunner Records skutama. Baš takve pjesme podsjećaju čovjeka da su nekoć bili prog-metal bend koji se nije zadovoljavao jednožičanim groove rifom i LaBrievim prijetnjama (koje teško mogu preplašiti i moju nećakinju), već su u svemu imali dobru melodiju.

Prvi instrumental (iako, što je s uvodnom pjesmom?) još od “Stream of Conciusness” (iz 2003.) je dugo najavljivana “Enigma Machine” koja je još jedna dobra Dream Theater biblija – od pokazivanja koliko prijelaza ima na bubnju, preko zajedničkih zahtjevnih dionica, do odličnih soloa preko brzih dijelova, pa sve do Rudessovih cirkuskih melodija i – LaBrieove odsutnosti. Unatoč tome, pjesma zbilja brzo proleti.

To im očito nije bila namjera na dobro poznatom progerskom potezu – pjesma “Illumination Theory” od 22 minute s pravom ima svojih pet poglavlja i vjerojatno bi sama po sebi bila apsolutno dovoljna da nekom novom objasnite što je to Dream Theater. Čak bi u toj ulozi bolje sjela kao izolirani komad na albumu kao što je bio “A Change of Seasons”. Ono što je mojoj otrovnoj duši zapelo za uho je jedna regionalna opaska – glavna tema na klaviru zvuči gotovo identično kao refren “Ljubav za sve” od neponovljivog Sandi Cenova (?!).

Da se nitko ne preplaši – naravno da su tu i poznati pop trenuci LaBrievog uzdisanja i vibrata na baladicama i pjesmicama kao “The Bigger Picture” i “Along For The Ride“. Ali, realno – ako ste čuli bilo koji album od Dream Theater, vjerojatno ste čuli i sve što vokalno nudi ovaj novi.

Suprotno od vokala, postoji i ta dijametralna bubnjarska priča. Da se razumijemo, ovdje zbilja nema prostora za rivalitet dva Mikea – Portnoya i Manginia. Obojica jedu bubnjeve, imaju ih abnormalno puno i mogu odsvirati što god požele, a vjerojatno i bez problema skinuti jedan drugoga. S te strane, Dream Theater su kod tog razlaza možda malo i razbudili svoje redove, jer budimo realni – zadnji albumi s Pornoyem također nisu bili najzanimljivije čudo prirode (posebno “Systematic Chaos”).

Valjda bi čovjek nakon tih ludih najava ‘neponovljivog albuma’ očekivao da će Dream Theater ponovno iznova definirati i kreirati ono zbog čega su poznati. A to jednostavno ne ide! Njihov album teško da može biti smeće, samo imaju problem što su do sada kreirali zbilja moćnu ostavštinu. Vjerojatno zauvijek nedostižnu…