Napokon Santana bez šminke

S albumom “Guitar Heaven” Clive Davis i Carlos Santana iscijedili su zadnje kapi iz nekad dobitne formule uparivanja Santanine gitare s različitim popularnim vokalistima.

Formula zbog koje je “Supernatural” postigao ogroman komercijalni uspjeh, do “Guitar Heaven” je postala redundantna pa je sve na tom albumu odisalo nemaštovitošću, počevši od jeftinog izgleda naslovnice albuma do odabira gostiju. Taj put nisu se potrudili čak ni složiti novi materijal, nego su posegli za ziheraškim rješenjem – obradama.Nakon “Guitar Heaven” svima je bilo jasno da je konj kojeg su jahali čitavo desetljeće izmamuzan do smrti. Stoga je zaokret od 180 stupnjeva koji je Santana napravio s novim albumom “Shape Shifter” posve logičan i očekivan.Osim jedne pjesme, “Shape Shifter” u cijelosti se sastoji od instrumentala odsviranih u maniri jazz-rock fuzije, što znači da se Santana vratio zvuku koji je bio konstanta njegove karijere još od albuma “Caravanserai” iz 1972. godine do “Supernatural”.

Oni fanovi koji Carlosa Santanu štuju kao božanstvo (hard) rock gitare mogli bi ostati razočarani ovim albumom, jer jedino je “Nomad” malo glasnija i rokerskija stvar. Zato će konosijeri gitarističkog jazz-rocka doći na svoje jer “Shape Shifter” je pun poznatih toplih, mutnih tonova majstorove gitare u smirujućim, transcendentalnim aranžmanima.

Latinski ritmovi sa mnoštvom udaraljki obilno se koriste, a ponajbolji trenutci albuma su “Macumba in Budapest” i “Mr. Szabo” u kojima se Santana uhvatio akustične gitare i u kojima je latino aranžmanima pridodano malo mađarskih začina (“Mr. Szabo” je posvećena jednom od Santaninih idola, mađarskom gitaristu Gaboru Szabou).

Klavir i klavijature tijekom cijelog albuma igraju podjednako bitno ulogu kao i gitara, pa je “Ah, Sweet Dancer” u kojoj sudjeluju samo spomenuti instrumenti prigodan kraj albuma.

“Angelica Faith” i “Canela” dvije su balade iz tradicije Santaninih instrumentala poput “Samba Pa Ti” i “Europa”, no ipak su inferiorne svojim slavnim sestrama. “Canela” je jača od njih dvije, no ubrzanje tempa i promjenu u plesni latino ritam predvidite i prije nego se dogode u pola pjesme, jednostavno zato što ste taj trik već prije čuli.

Nakon nametljivog ekscesa albuma koji su mu neposredno prethodili, naturalna mistika ovog albuma (posvećen je domorodcima iz svih krajeva svijeta) dođe kao osvježavajući povjetarac, no ipak nije riječ o djelu iz gornjeg doma ostvarenja Santane. Pratnja Carlosove gitare često zvuči mehanički sterilno, tek povremeno – posebno u trenutcima kad se udaraljkaši razmašu – funkcionirajući kao samostalni organizam kakav je bila u zlatno doba Santana Banda.

“Shape Shifter” sadrži premalo uistinu inspiriranih pjesama da bi bio nešto više od prosječnog albuma Santane.