Nakon tri godine vrijeme je za treću rundu

Nouvelle Vague, francuski bend koji je pokorio svijet bossa nova obradama punk i novovalnih klasika, sredinom ljeta (neki će reći – baš kada treba) objavio je novi album. Trećim albumom evoluirali su i nadogradili svoj prepoznatljivi pristup: bossa nova upoznaje americanu.

Prva dva albuma “Nouvelle Vague” (2004.) i “Bande A Part” (2006.) obrađivala su više-manje nepoznate hitove nezahvalnih 1980-ih. predstavivši ih u nenametljivom lounge ruhu idealnom za koktel-barove na pješčanim plažama.

Udarni producentski dvojac i idejne vođe projekta Marc Collin i Olivier Libaux pršte samopouzdanjem jer kada pogledate kako se razvijala priča benda, svakako steknete dojam da znaju gdje će biti i kako će zvučati za godinu dana, ali i za deset godina. Srećom, nisu jedni od onih koji će iskorištavati dobitnu formulu, već će je nadograditi i proširiti istovremeno zadržavajući njezinu istinsku bit.

Za album “3” odlučili su svom bossa nova i reggae zvuku pridružiti dvije stavke. Prvo će svojim vokalima (devet ženskih glasova s očaravajućim engleskim s namjerno pretjeranim francuskim naglaskom) pridodati originalne izvođače, pa su pozvali Martina Gorea iz Depeche Mode, Barrya Adamsona iz Magazine, Terrya Halla iz The Go-Go’s i Iana McCullocha iz Echo & the Bunnymen.

Riskantna je to odluka, jer dovođenjem originalnih izvođača obrade mogu vrlo lako prestati biti obrade i skliznuti u nešto posve drugo, no ovdje to znači podizanje kvalitete stepenicu više.

Druga novina je uvođenje elemenata countrya i bluegrassa s kojima su pjesme profitirale, osobito “Master And Servent” Depeche Modea, dok je obrada “So Lonely” grupe The Police lošija i od samog Stinga.

Ipak, najčudnije od svega je što riječ “moron” iz “God Save The Queen” Sex Pistolsa zvuči neopisivo romantično. A to zbilja treba znati postići.