Nakon sjajnog seksa dolazi još bolja smrt

    4389

    Cinkuši

    Špiritus Sanctus

    Datum izdanja: 20.07.2009.

    Izdavač: Croatian Roots Music / Croatia Records

    Žanr: World Music

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Bratec kosi
    2. Huja brija
    3. Medo
    4. Picek
    5. Bela
    6. Kak je Štef videl Majku božju
    7. Dolinom se šetala
    8. Navigare Necesse Est
    9. Sedi si kraj mene
    10. Nenadejano Bogčije zveličenje

    Špiritus Sanctus” je tek treći album Cinkuša u nešto više od deset godina njihovog postojanja, no ovdje je na sreću slučaj da je kvantiteta obrnuto proporcionalna kvaliteti. “Špiritus Sanctus” naime ni malo ne zaostaje za debitantskim “Zeleni kader” iz 1999. te sjajnim “Domesticus Vulgaris” iz 2005. godine.

    Novi album donosi Cinkuše na istom teritoriju koji su već ranije zauzeli, a to su tradicionalne hrvatske (uglavnom iz kajkavskih krajeva) melodije i napjevi u kombinaciji s modernijim (rock) elementima i aranžmanima, no finalni rezultat je još jednom pun pogodak. Cinkuši ne doživljavaju modernu i tradicionalnu glazbu kao sukobljene, nego kao dva elementa koja se nastavljaju jedan na drugi i međusobno nadopunjuju.

    Slušajući njihovu glazbu lako je moguće zamisliti oluju nad šumom ili livadom pri čemu ulogu u onomatopeji imaju i električna gitara koja dočarava grmljavinu, i bubnjevi koji zvuče poput vihora ili topota konja i pucanja biča, i violina koja oponaša glasanja ćuka ili zavijanje vuka.

    Cinkuš je naziv za zvono koje ljude prati od rođenja do smrti, zvoneći na sve bitne događaje u čovjekovom životu, uključujući samo rođenje i smrt.

    Muziku podržava

    Dok je dominantna tema albuma “Domesticus Vulgaris” bila seksualnost, upravo je smrt i prolaznost života tema koja stalno izvire na “Špiritus Sanctus”. Poruka je da život brzo prolazi te da u njemu treba uživati, a ne ga potratiti na živciranje i brigu. No, kako je u glazbi Cinkuša stalno prisutna neka mračna podvodna struja, tako se može osjetiti sva tuga i muka naših predaka koju nam ostavljaju u nasljeđe.

    Uvodna “Bratec kosi” je dobar primjer, s naizgled nježnim stihovima, ali i glazbom koja naglašava zloslutni nagovještaj incesta. “Huja brija” je terevenka za zaborav briga i problema, “Bela” je dvosmisleno poigravanje riječima kroz opis kartaške igre, a “Navigare Necesse Est” uglazbljuje stihove Joška Božanića na izumrlom jeziku moreplovaca lingua franca, odnosno na komiškom dijalektu. Naizgled neobična u njihovu opusu, potonja pjesma je zapravo upravo u duhu glazbe Cinkuša.

    Novost su dvije kompletno autorske skladbe. Prva opisuje (uglavnom instrumentalno) “Kak je Štef videl Majku Božju” jer ima čisto srce, a druga nazvana “Medo” se dotiče aktualnih tema poput recesije. Obje pjesme se bez nekih problema glazbeno uklapaju u ostatak albuma.

    Iako se osjeti razlika naspram teksta ostalih pjesama, stihovi “Mede” su napravljeni u stilu kratkih, no efektnih i duhovitih narodskih mudrolija kakve se pojavljuju u tradicionalnim pjesmama (“Ne boj se recesije, nit kisele kiše/Sive ekonomije i maloga piše”).

    Gosti na albumu su Marijan Krajina i Marko First čija se harmonika, odnosno violina savršeno slažu s ostatkom benda, zatim Boris Šaronja i Nikola Santro koji trubom i trombonom osvježavaju nekoliko pjesama i donose još jedan sloj emocija, te dvije legende: dugogodišnja prijateljica Cinkuša Teta Liza i Boško Petrović koji se pojavljuju u pjesmi “Sedi si kraj mene“.

    Veliko finale albuma je pjesma “Nenadejano Bogčije zveličenje” na stihove Cinkušima omiljenog Miroslava Krleže koji odlično sumiraju teme cijeloga albuma, dok glazba odgovara piru sudnjeg dana na kojem će sva djela i nedjela doći na naplatu.

    Izgleda kako nam najbolja ovogodišnja izdanja dolaze od ljudi koji u većoj ili manjoj mjeri spajaju općeprihvaćenu pop-rock glazbu s jezično-glazbenim nasljeđem svog kraja. Uz Cinkuše prvi na um dolaze Tamara Obrovac, Gustafi i Žan Jakopač (vjerojatno sam nekoga nenamjerno u ovom trenutku zaboravio spomenuti). Možda je problem s tzv. ‘urbanim’ izvođačima što su u posljednje vrijeme (uz časne iznimke) izgubili doticaj s ulicom i gradom u kojima žive te se ograničavaju na svoj uski mikrokozmos i introspekciju.

    Zbog načina na koji Cinkuši uspijevaju na svoj način prezentirati vlastitu tradiciju ne gubeći ništa na njezinoj čaroliji, od spomenutog društva upravo “Špiritus Sanctus” kandidiram za hrvatski album godine 2009.

    Muziku podržava