Najsenzibilniji album Milesa Davisa

Iako ovo nije jedan od najpoznatijih albuma slavnog trubača i skladatelja Milesa Davisa, poznati kritičar Nat Hentoff ga je u Down Beatu ocijenio najvišom ocjenom dodijelivši mu maksimalnih pet zvjezdica. Nekoliko je neuobičajenih karakteristika oblježilo to izdanje. Prije svega to je iznimno kratak program, čak i za ploče. Tako i novo kompakt disk izdanje što donosi vjernu presliku LP-ja, sadrži samo četiri izvedbe u ukupnom trajanju od dvadeset i sedam minuta.

Usporedbe radi, neke su plejke Milesa Davisa iz šezdesetih tu minutažu imale na svakoj strani. Druga karakteristika je neuobičajen sastav koji je okupljen za ovo snimanje sredinom 1955. Iako je tada već vodio sastav s klaviristom Redom Garlandom i bubnjarom Phillyjem Joeom Joneson, koji je, poslije nadopunjen kontrabasistom Joeom Chambersom i tenor saksodfonistom Johnom Coltraneom, u drugoj polovici pedesetih postao jednim od njegovih, ali i najznačajnijih svjetskih jazz sastava, Davis je odlučio napraviti nešto drukčije udruživši snage s glazbenicima poznatim iz različitih jazz miljea.

U razgovoru što smo ga vodili prigodom jedne od njegovih posljenjih europskih turneja bubnjar Elvin Jones, koji se tada tek probijao na sceni, a pet godina poslije je eksplodirao u kvartetu Johna Coltranea, o tome je rekao: “Došao sam u New York na audiciju za orkestar Bennyja Goodmana. Nisam prošao jer bila velika konkurencija. Kad sam saznao da je prije mene na audiciji bio Shadow Wilson koji također nije prošao, pomirio sam se time. No, ubrzo sam sreo kontrabasista Charlesa Mingusa i stvari su se počele događati jedna za drugom. Mingus, vibrafonist Teddy Charles i ja oformili smo sastav. Saksofon je svirao J. R. Montrose. Vibrafon, bas, saksofon i bubnjevi. Miles Davis, kojeg sam poznavao od prije – bili smo dugogodišnji prijetelji – želio je snimiti ploču s Mingusom, Charlesom i sa mnom, te s trombonistom Brittom Woodmanom. Kvintet bez klavira. Do tada nisam profesionalno snimao. Tek kad smo došli u studio dogovorili smo se što ćemo svirati. Miles je rekao da ne trebamo note, da samo trebamo slušati i svirati.”

Tako je nastao jedan od najznačajnijih albuma baladnog ugođaja, ali i posve originalnog zvuka, posebice zbog vibrafona i trombona, što je njegova treća značajna karakteristika. Doista, bila bi grehota narušiti tu romantiku izvedbama u bržem tempu i možda je upravo to bio razlog što je, u nastojanju da se sačuva cjelovitost zvuka i ugođaja, album, a i CD, ostao uskraćen za još neku izvedbu samo da bi se ispunio slobodni prostor.

Davor Hrvoj