Kimiko
From Our Room To Yours
Datum izdanja: 22.11.2011.
Izdavač: Geenger Records
Žanr: Indie Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Na početku odmah malo standardnog idealističkog kukanja – i dok hodajući po gradu, odlazeći u klubove ili prebacujući s jednog TV/radio programa na drugi – htjeli ne htjeli – i dalje uglavnom trpimo audio-vizualni teror, bilo (nakaradne) hrvatske ili inozemne estrade, kreativci poput Kimika, unatoč svom javnom angažmanu, nekako ostaju osuđeni na tu svoju sobu iz koje svijetu nude jedan autorski snažan, kompletan uradak.
Nije da ovakve kreativne duše možda i žele takav nacionalni megaplasman,
ali svojom maštom to definitivno zaslužuju, jer njihova glazba itekako
doprinosi nužnom preodgoju ovog nesretnog društva, generacijama
potonulog u bespuća opće slušalačke dekadencije.
Uz pregršt fascinantnih domaćih glazbenih imena danas, ali koja nažalost još uvijek ne tvore neku novu scenu već isključivo njezine fragmente, Kimiko kao jedan takav zdrav primjer obitava i strpljivo tapka u mraku između kreativne slobode i frustracija vezanih uz nemogućnost dominacije, bilo nad tim nesretnim neukusom u društvu, bilo nad izvjesnom muzičkom (internetskom) preinformiranošću – zbog koje se, unatoč korisničkoj ‘online’ praktičnosti, čini kako je i “From Our Room To Yours” samo još jedan u bezbroju albuma, prepušten dobroj volji mp3 generacije s nepreglednim hodnicima virtualnih glazbenih ‘kolekcija’ zvuka bez slike, da s vremena na vrijeme klikom miša ‘baci uho’ na ovu ljepotu od albuma.
Lora i Zoran, stvaralački nukleus Kimika, svoju samozatajnu glazbenu svestranost zaokružuju lagano perverznim elektronskim uletima koji u maniri obijesnih odrona koji vrebaju postrance cjelini daju itekakvu dinamiku. Tu svakako ne smijemo zanemariti i jako fino dozirane tekstove pjesama – koji poput odabranih crtica iz osobnog dnevnika vrlo oštro pogađaju u žicu.
Isprva, kao najava za izlazak albuma poslužila je pjesma “AK47“, koju su Kimiko u dogovoru s izdavačem ponudili kao besplatan download – pjesma sanjivo-veselog tona koji je u potpunoj suprotnosti s potresnim tekstom, kroz koji pratimo ispovijest pojedinca koji gubi bitku s unutrašnjim glasovima, te u nemogućnosti razaznavanja stvarnog i iluzornog jedini izlaz vidi u simboličkom povlačenju obarača (“You’re just a fake deformed illusion floating around me like a bubble – I talked about it at reunion and got myself in deeper trouble…“). Intenzitet ove priče dodatno je naglašen i fotografijom Darka Vaupotića na unutrašnjem dijelu CD ovitka gdje vidimo cijev pištolja uguranu u usta već mrtve djevojke.
Album otvara instrumentalna tema “Penguin in a Golden Coat” – ako nešto daje šarm muzičkoj interpretaciji, to je pokušaj dočaravanja dana koji se po jutru poznaje. Ne razumijem simbolički naziv teme, ali ona savršeno predočava upravo taj novi početak dana, novi pokušaj da učinim nešto za sebe, odnosno za druge; poput svojevrsne misaone terapije, uz jutarnju kavu i novine… Slijedi izlazak na ulicu koja uvijek iznova iznenađuje svojim dnevnim kaosom spram kojeg nastojim očuvati neki unutrašnji mir/optimizam, tražeći način da izbjegnem dnevni stres i ublažim napore koji su preda mnom. Na kraju, nakon pretrpljenih dnevnih napora, sve se ponovno vraća u normalu – čime ova tema ostaje kao divno zaokružena cjelina.
“Take a Bow” je u odnosu na uvodni instrumental ‘teže’ probavljiv komadić glazbe s melankolično-psihodeličnim predznakom – praktički već na početku imamo pjesmu o simboličkom “oproštaju od publike”, koja se doima poput simboličke poruke “spuštanja na zemlju”, nošenja s niskim udarcima i frustracijama spram ravnodušne okoline (“Remember to take a bow when it comes to the end of the show – lean your body closer to the ground, everything looks bigger when you’re down…”/One step forward, one step back – standing in same place won’t get you anywhere“). Sličan, intenzivan ton pokazuje i tema “Ten More Beats” – realno stanje stvari jedne umjetničke duše koja opstaje isključivo u svom malom, izoliranom svijetu koji vječito ovisi o tuđoj milosti (“No-one cares for music, no-one cares for lines – they want to see you stumble, they want to see you cry“). “One Way Lane” impresivna je priča o nemogućnosti izlaska iz vlastitog začaranog kruga (“The signs have no real meaning, they don’t give information, they just tell you that you can’t stop“).
U “Golden Dress” jasno su suprotstavljene teze o slavi i osobnosti – zaokružene dobro poznatom mišlju kako “nije zlato sve što sja“. Prema tekstu pjesme zvuči kao priča o djevojci gladnoj svačije pažnje, ali koja samo nastoji sakriti vlastitu nesigurnost i površnost (“You can try to wear your golden dress but still you won’t shine… / You like when men hold your hand, when they hold your hand you feel they obey…“).
I dok “Nothing To Me” muzički lagano odskače od cjeline i djeluje poput fillera, njegova ljepota leži u tome što bi za ovakav indie-pop standard ubio bilo koji današnji, puno razvikaniji predstavnik međunarodne scene, a ne bi ga se posramio ni Kimikov ovdje prisutan vječiti idol Yorke. Iako je na albumu jako teško izdvojiti pojedini favorit, “Poison Lakes” mi nekako najviše prirasta srcu jer ga krasi taj utješni, melodični nisko-frekventni bas koji iz svog prikrajka zaokružuje sve ostalo u pjesmi. Ona na samom početku naginje izvjesnom ‘shoegaze’ manevriranju (po uzoru na M83), ali kako se razvija prerasta u nešto konvencionalniji post-rockerski moment s diskretnim naslanjanjem na funk-zvuk (doduše, tu je krajnje suvišan onaj tipični ‘jamiroquaievski’ potpis na klavijaturama, ali Kimiko vješto izbjegava upadanje u zamku robovanja, bilo vlastitom eklekticizmu bilo takvim klišejima).
Kako se bližimo kraju albuma, slijedi fenomenalan, imenom ‘putopisno’ postavljen, dramatičan instrumentalni komad “Moscow” (na albumu je iz nekog simboličkog razloga rezervirano i mjesto za Kimikov sjetan, auditivni put u jednako lijep “Berlin”). Uz (ne)očekivan ulet sempliranih dijaloga iz nepoznatog izvora, u svojim agresivnim naletima orgulja, basa, električnih gitara i udaraljki, “Moscow” u jednom trenutku prerasta u bizaran moment Joy Division u koliziji s Rayom Manzarekom, kakav dotični nikad nisu snimili.
Završna tema, “Mad Scientist“, nudi usporeniji, sjetniji ton, obogaćen gitarskim treštavilom uz poteze na marimbi, dok tekstom upotpunjuje jednu vrlo neizvjesnu sliku stvarnosti, iz promatračkog kuta ‘ludog znanstvenika’ koji istovremeno ne skriva svoj sanjarski karakter dok promatra nebeske visine (“The consequences of my work are great, spectacular and painful to observe…“), uz vječito neutaženu glad za odgovorima na nemoguća pitanja (“So why can’t I understand what you need, why can’t I make you happy“).
Kimiko je svojom impresivnom cjelinom pokazao koliko možda i nisu komercijalno dokučiv (iako to apsolutno zaslužuju), ali idejno i kvalitetno neupitan bend, domišljato prenijevši svoje uzore i tihe patnje u jedan snažan, vlastiti uvrnuto-djetinji eksperiment s popriličnim odmakom od njihovih domaćih i stranih suvremenika.