Naježite se dok slušate

Na ovogodišnjem, tridesetom EBU folk festivalu (međunarodni festival narodne glazbe) hrvatsku autohtonu klapsku pjesmu predstavila je klapa Šufit. Nakon 45-minutnog nastupa, ovacijama su pozvani na bis. Kako ovaj festival prate i glazbeni urednici iz svih većih europskih zemalja, ne treba sumnjati kako su im vrata Europe širom otvorena.

Tko zna je li profesor glazbene kulture Tomislav Veršić ikada pomislio da će njegovi gimnazijalci koje je okupio u jesen 1992. u potkrovlju (stoga i naziv šufit, s tim da potkrovlje mora biti drveno, prašnjavo i prepuno izgubljenog blaga i požutjelih uspomena) splitske ‘Realke’ ikada dogurati ovako daleko. Možda nije u početku, ali kada je njegova jedva punoljetna klapa godinu i pol dana kasnije debitirala na Festivalu dalmatinskih klapa u Šibeniku, bilo je jasno kako ih čekaju velike stvari.

Ubrzo su postali kulturno-umjetničko društvo, a ‘splitskim stilom’ klapskog pjevanja svrstali su se u sam vrh žanra. Tijekom svih ovih godina kroz klapu je prošlo dvadesetak pjevača koji su nizali uspjehe samostalnim nastupima, u suradnji s drugim klapama ili estradnim umjetnicima, te na poznatim i priznatim glazbenim festivalima (osim već spomenutog omiškog, spomenut ćemo Večeri dalmatinske pisme u Kaštelima, Festival dalmatinske šansone u Šibeniku, Melodije hrvatskog juga u Opuzenu…).

Od 2006. klapa radi pod umjetničkim vodstvom profesora Jasminka Šetke i postaje apsolutnim pobjednikom Omiškog festivala tri godine za redom, osvojivši članove stručnog povjerenstva te srce i dušu klapske publike, što je jedinstveni slučaj u povijesti festivala.

“Ponoć je, mila moja majko” drugi je njihov album na kojem su odlično spojili igru glasova: snažne, moćne basove koje je nemoguće ne primijetiti i nježne tenore. Upravo su za solo-dionice tih tenora klapski stručnjaci još 1994. rekli kako ih se ne bi posramile ni najbolje klape. Pomalo je specifično, a ujedno i podsjeća na najljepše trenutke mediteranske zabavne glazbe, što imaju dva solista.

Nekada davno bili su tek daroviti klinci, no danas su vrhunska zrela klapa apsolutno svjesna svojih sposobnosti u čijem izričaju se isprepliću rukopisi sadašnjeg voditelja (Šetko) i ranijeg (Duško Tambača) nudeći slušateljima svojevrsni štih hrvatskih starogradskih pjesama, ali uz prepoznatljivi klapski ugođaj.

Odličan izbor pjesama i iskrena izvedba (lijepo je čuti da netko u današnjem svijetu doista osjeća pjesmu i svaki njezin stih, te da ne cilja prvenstveno komercijalnoj izvedbi) čine vrhunski splet emocija, no jedna malena zamjerka ide isključivo u obliku pitanja zašto nema niti jedne brže, življe skladbe?