Najčemerniji metal ikada

Da, davno su prošla vremena kad je Katatonia spadala u urlatorske bendove, kada je Jonas Renske sam ili uz pomoć Akerfeldta iz Opetha u metal pretvarao njihove pjesme. “Night Is The New Day” samo je još jedan korak u tom smjeru, još jedan korak ka stvaranju najnježnijeg i najdepresivnijeg metal-albuma ikada. Ništa loše u tome, da se razumijemo.

Ono što ipak jest sudbina ovog albuma je činjenica da Katatonia postoji još od početka ’90-ih. i da se vjerojatno događa ista stvar kao i mnogima nakon 8 albuma – glazbeno umijeće se učvršćuje, ali kreativnost polako blijedi. Dok ovaj album niti po jednom kriteriju nije loš, ipak treba priznati da je sigurno najjednoličniji album Katatonie.

Super zvuk na relativno glasnijim “Forsaker” i “Inheritance” pokazuje produkcijsku moć, dobro poznati elektronizirani dijelovi na “The Longest Year” podsjećaju na apsolutno dobro poznati Katatonia stil, a ostatak je na sličnim tugaljivim stazama.

Akustične gitare, dosta prateće orkestracije, povremeni glasniji riff, klaviri i melankolično tugaljivo pjevušenje prevladava na većini pjesama. Najbolji trenuci vjerojatno su na ‘opethovskoj’ “Idle Blood” i “New Night“. No, i osim njih, svaka stvar odlična je kuharica za ovakve bendove, ali nekada zbilja zove za nečim drugačijim da tu i tamo ubije tu monotoniju.

Atmosferični metal s puno hiponitičke melodične atmosfere tako je postao jedan žanr s jako puno raznih naličja. Od Pink Floyda, depresivnosti Anatheme, Paradise Losta i naravno – najviše Porcupine Tree i vječitih suputnika Opeth, sve skupa daje jedan odličan miks. Mješavinu u kojoj ne postoji niti jedan loša, pa čak niti prosječna pjesma! I tu je taj paradoks i tužna istina.

Ima li u finalnom izgledu ovog albuma ikakvih razloga da su braća Norrman, inače tvorci većine melodija u zadnjih 10 godina, odlučili otići iz benda iz ‘obiteljskih razloga’ – nije poznato. No, očito je vrijeme za nekakve promjene.

Ne znam je li već polako kasno za takve molbe, ali vjerojatno bi ubacivanje (odnosno – vraćanje) growlanja, pa barem ovlaš posoljeno na nekim mjestima, vratilo onaj kamen na koji se ponovno možete popeti kada najtužnije metal misli zavladaju vašom dušom i ušima.