Najbolji ispodprosječni album ikad

Nastala je nova supergrupa! Definitivno. Gitaru sviraju Elvis Stanić i Vava, bubnja Alen Tibljaš, bas dionicama bavi se Dejan Orešković, a pjeva Neno Belan. Sviraju hard-art-jazz-fusion-alternative-pop rock, pune stadione, zarađuju milijune, a Sting ih poziva na turneju sa sobom.

Ovako bi nekako to izgledalo u jednom paralelnom svijetu, koji je u suprotnosti s hrvatskom zbiljom. Ovdje su se ovi glazbenici okupili kako bi napravili novi album riječke pop grupe E.N.I. Zabavno je to što bi se gotovo mogla napraviti još jedna supergrupa od svih suradnika na ovom albumu, a žalosno je što tu opet ne bi bilo mjesto za djevojke iz E.N.I. Ali hajde, ostavimo to sa strane.

Djevojke iz E.N.I. prije tri su godine izdale ‘best of‘ koji bi trebao uključiti sve najbolje pjesme dotad snimljene. I to je sve ok, tako to treba biti s imalo dugovječnijim sastavima, ali nije li itekako čudno da su dvije pjesme s te kompilacije našle svoje mjesto i na ovom albumu koji bi trebao biti nov? Novi album po svojoj definiciji ne bi trebao sadržavati stare pjesme, nego bi to trebala ‘best of’ kompilacija pa bismo ovdje mogli govoriti o nekom obrnutom procesu.

No, “Polaroid” i “Crna kutija” su eto i ovdje, a po potonjoj, koju su napisale dvije gitarističke legende, Vava i Elvis Stanić, album je i naslovljen. Takva snimateljsko-producentska ekipa, koja je kadra u svakom trenutku smisliti neki pop hit, daleko je najjači segment ovog albuma. S ovakvom ekipom album ne može biti loš. Kao što ni ovaj nije loš. Ali, nije ni sjajan.

“Put po mom” dobra je pop-rock pjesma koja svojom brzinom i letargičnošću poprilično dobro otvara album i daje uvod u ovaj uradak. Nakon nje slijedi “Vodi me“, tipična meni-je-dosadno-pa-me-odvedi-na-ples pjesma, a “Lijepa kao Sahara” snimljena je u duetu s Massimom čija prisutnost na pjesmi me i ne oduševljava onoliko koliko bih možda očekivao. Ostatak albuma ne ističe se pretjerano, s izuzetkom spomenute “Polaroid” koja je dobar komad zabavnog pop-rocka.

Sve u svemu, jedan solidan album grupe koja je zasigurno jedan od kvalitetnijih dijelova hrvatske pop scene. Nema tu nekog pretjeranog kiča koji toliko nalazimo kod mnogih izvođača ovakve glazbe, ali nema ni onog ‘wow efekta’… Nakon ovog albuma neću kolutati očima na spomen grupe E.N.I., ali teško da ću još mnogo puta ‘izvrtjeti’ ovaj CD.

Tekst: Dino Brumec