Najbolji europski komercijalni rock

Bilo tko tko je ikada pročitao moju ijednu recenziju za neki bend s njemačkog govornog područja, zna iz prve ispaliti da su to redovito bile vrijeđaone metal-pop-hard rock bendova koji nikako da se maknu od ostavštine Bon Jovija i njegovih himničkih stadionskih melodija s kraja ’80-ih godina. Ne znam da li je razlog bio što su to redovito bili neki kvazi ‘žestoki’ mačistički bendovi, ali sam uvjeren da teorija nije bila bez podloge. Ipak, da svaka teorija ima iznimku, ovih dana me je uvjerio bend Tyler.

No, i u tome postoji jedna mala razlikica – nisu iz Njemačke, već iz Austrije. Ali, nemojmo cjepidlačiti, prihvaćam ovaj album kao jedan veliki plus sceni s tog područja. Prvotno nastali od Lukas Hillebranda i Moritz Gabera, nakon srednje škole su se razišli, prvi u pop-produkciju, a drugi na fakultet. Glazbeni put opet ih je spojio i napravili su bend koji je zanat tesao po klubovima u i oko Beča, a ime dobio inspiriran filmom “Fight Club”.

Prvi bubnjar Markus Adamer rastao se s bendom, ali je nekoliko pjesama obilježeno i njegovim imenom. Bend je počeo i, eto dogurali su čak i do turneje sa Simple Minds, što po meni ne govori puno, jer ta dva benda nikako ne svrstavam u isti glazbeni koš, ali priznanje je ipak tu.

Muzika je ispala čvrsta i pitka, odličnog zvuka i atmosfere. Prvom pjesmom, “Separated” na pamet mi je došao Bush i njihov Gavin Gosdale, pa sam shvatio da će ovaj album imati dosta grunge i alternativni pristup. Nastavilo se u lakšem tonu, pa se na “Beautiful” iskristalizirao glas pjevača koji na trenutke podsjeća na pjevača Creed, Pearl Jam, Cold ili spomenuti Bush.

Pjeva jednostavno i pamtljivo, pa su refreni redovito lijepi i melodični. Od glasnijih može se izdvojiti “All My Weapons” i prljavo rokerska “Wantcha” u stilu nekakvih Queens Of The Stone Age s gitarama Red Hot Chili Peppersa, koje opet na refrenu prerastaju u široke pjevne stvari.

Dalje se vidi da je album ipak većinom lakši, što ovog puta to nije loša stvar, jer se definitivno ne može reći da je depresivan ili plačljiv, već jednostavno dubok i osjećajan. To se vidi na življoj “Want The Sun” u stilu Hoobastank i vjerojatno najboljoj pjesmi albuma – “Can’t Break Me“, dok su “Paper Mache Darts“, naslova “Don’t Play” i zadnja “Stay Awake” potpuno lagane i upotpunjene lijepim klavirom, kojeg svira svestrani gitarist.

Odlična “Windmill” je lagani pjesmuljak kojem refren daje pravu vrijednost i pokazuje da su riječi ljubavne, dok se pred kraj albuma na pjesmi “Any City” javlja i malo melodija u stilu Coldplay. Opis pjesama i stila glazbe ovoga puta ne govori puno, jer je ovo jako jednostavna glazba koja teško da može dobiti neku konkretniju definiciju.

Po meni, ovo je ono kako bi danas trebala zvučati alternativa i ono što bi trebalo zamijeniti ulogu grunge glazbe. Rokerski je čvrsto, ali ipak jako emocionalno i kompletno. Odlična rock-pop-grungy ploča.