Najbolji Derekov album

Bivši klavijaturist Dream Theatera okupio je na svojem petom albumu doista impresivnu muzičku momčad: gitariste Johna Petruccia (Dream Theater), Zakka Wyldea (Ozzy, Black Label Society), Yngwie Malmsteena i Brada Gillisa, basistu Tony Franklin (Blue Murder, Jimmy Page), bubnjara Simona Phillipsa (Toto) i Brian Tichy, a u ulozi specijalnih gostiju našli su se Billy Idol i Slash (Velvet Revolver, Slash’s Snakepit, Guns N’ Roses).

Osim njih, okupilo se tu još majstora, možda manje poznatih, ali izuzetno kvalitetnih, i svi su oni, zajedno s Derekom snimili najbolji album u njegovoj solo karijeri.

A i površnom poznavatelju metalnih zbivanja, pri pogledu na ova imena postat će jasno da se ovdje ni u kom slučaju ne može pronaći zamjerka na instrumentalne izvedbe, koje zaokupljaju najveći dio materijala.

Naime, devet je od jedanaest pjesama skladano u instrumentalnoj formi, a dvije su sa vokalima, i to “Man With No Name“, heavy metal pjesma dosta naslonjena na Black Sabbath, te “In The Summertime” – Mungo Jerryjev cover, u kojem gostuju ‘specijalci’ Idol i Slash, i koja je ‘izbačena’ kao prvi singl s albuma.

Materijal je inače, stilski rađen u miksu progresivnog rocka i heavy metala sa elementima jazza i fusiona, i, za razliku od dosadašnjih Derekovih albuma, s puno manje klavijatura, a neusporedivo više gitarističkih dijelova, što je bilo za očekivati obzirom na angažirana imena. Što automatski znači da pjesme više naginju prema metalu. No, manji obim klavijatura nije narušio atmosferski sklad, u čijem održavanju pomažu bas sekcije, te gudački i puhački aranžmani.

Spomenimo da je dosadašnjem Derekovom opusu najsličnija pjesma “Czar Of Steel“, klasični brzi progresivni instrumentalni naslov, zatim je tu “Been Here Before“, instrumentalna balada, a u kategoriju balada spada i “On The Moon“, koju u pravcu jazza vuku Brandon Fieldsovi saxofoni, isto kao i bržu stvar “Phantom Shuffle“, koja također ima elemente jazza. A kad se udruže takva dva majstora kao što su Yngwie i Zakk, onda se mogu čuti odlične ritam i solo gitarističke sekcije kao u pjesmi “The Monsoon“, koja miksa brže, srednje brze i spore ritmove, ali sadrži i najutjecajnije klavijaturističke dijelove.

Uopće ne treba sumnjati da će za ovim albumom posegnuti fanovi Dereka Sheriniana, ljubitelji instrumentalnog progresivnog metala, ali i oni van tog okruženja, koji će se sami, barem se nadam, pronaći čitajući ovu recenziju.