Najbolji arhitekti nemirnog srca

    1325

    Architects

    All Our Gods Have Abandoned Us

    Datum izdanja: 27.05.2016.

    Izdavač: Epitaph Records

    Žanr: Metalcore

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Nihilist
    2. Deathwish
    3. Phantom Fear
    4. Downfall
    5. Gone With The Wind
    6. The Empty Hourglass
    7. A Match Made In Heaven
    8. Gravity
    9. All Love is Lost
    10. From the Wilderness
    11. Memento Mori

    Prvo, jedna ispravka, priznanje ili posipanje pepelom.

    Prateći Architects onako usputno, uz prenakrcani žanr dogodilo se da su mi “Ruin” i “Daybreaker” predstavljali veće zadovoljstvo nego “Lost Forever/Lost Together” od prije dvije godine. Ne samo da mi je od tog prvog dojma taj album postao jedan od najobožavanijih iz tog razdoblja (a da ne pričam o nastupu u Tvornici), nego mi je toliko nabrijao očekivanja od novog, da sam se opasno preplašio u razočaranje u rangu Bring Me The Horizon.Umjesto toga, već sada mogu reći, “All Our Gods Have Abandoned Us” bit će među prva tri mjesta na završnom sudu muzičke godine. Nije ni pola godine prošlo, a ovo što je Tom Searle smislio, Sam Carter otpjevao, a ostatak ekipe prenio u djelo, uljepšalo mi je ovo proljeće, vožnju autom, a vjerojatno i nadolazeće ljeto. Jer nema ljepšega nego uz koktel na plaži slušati o odvratnom svijetu koji smo si sami kreirali…Ok, nije baš tako, ali “All Our Gods Have Abandoned Us” opisuje bezbožni svijet koji smo stvorili. Carter kaže da nas nisu toliko Bogovi napustili, koliko smo ih sami otjerali od sebe, veličajući Kim Kardashian puno više od jednog Dalai Lame.

    A Match Made In Heaven” instantno je postala jedna od najjačih stvari njihove karijere (dostojan pratitelj “These Colours Don’t Run”), ali i još jednom pokazala da unutar bolnog metalcorea Architectse se prepoznaje na kilometre!

    Muziku podržava

    Ako se netko i preplašio nad najavama da su ubacili dosta elektronike i pomislili da zvuči kao da ih remixirao neki kvazi-producent) “Nihilist” je prvim notama pokazao da oni usporiti ne žele, a atmosferom i intenzitetom prate zadnje izdanje. “We’ve reached the point of no return / Maybe we just want the world burn!!” vrišti iz “Deathwish“, ali ne kao “We are paralyzed!” na “Downfall“! Svjetski poredak je lijepo iskritiziran “They want all for one and none for all / I want to be there to witness the downfall!“.

    I met the devil and God and couldn’t tell them apart” ili “God bless the Godforsaken / We will arm them to the teeth / To fight the war on peace” pokazuje da je teško da mogu zvučati ovako jadno i ljuto, ako ne vjeruju u teme koje ih okružuju i koje su opjevali.

    Najhrabriji trenutak njihove karijere je pjesma “Memento Mori“. 8-minutni ep obuhvatio je sve što volimo od ovog benda i objasnio što su to mislili pod ubacivanjem elektronike i spominjanjem smjera Nine Inch Nailsa. Od uvoda, do tihih učinkovitih dijelova kojih se sjećamo sa “Sempiternal“, pa do riffčuga koje jednostavno kolju i zvukom i izvedbom i klavijatura koje su se rastopile po svemu i dale tu mističnu i atmosferičnu sliku, nikako ne umanjivši agresiju i apokalipsu koju vuku za sobom.

    Architects nose tu uznemirujuću boju i spajaju je s brutalnošću i kroz teme i kroz izričaj. Takva beskompromisnost omogućila im je da iz zvučnika bacaju arsenal svega što su naučili o muzici, o sebi i o svijetu tijekom posljednjih 12 godina. Ovo je ono što 2016. želim čuti od metalcorea. Hvala Architectsima na novoj dozi nade u audio stvarnost.

    Muziku podržava
    Stisni