Najbolje u zadnjih petnaestak godina

Treći dio sage “Bat Out of Hell”, “The Monster Is Loose” je završio kao najslabiji album iz trilogije, pa se zato Meat Loaf ponovno prepustio drugim ‘ovozemaljskim’ izdanjima.

“Hang Cool Teddy Bear” je jedanaesti album u u 40-ogodišnjoj karijeri Meat Loafa za kojeg je okupio brdo popularnih zvijezda da mu pomognu vratiti djelić slave. Namjerno sam rekao popularnih zvijezda, a ne samo glazbenih jer osim glazbenika poput Justina Hawkinsa (The Darkness, Hot Leg), Steve Vaia, Briana Maya (Queen), Erica Sean Nallya (Foxy Shazam), Jack Blacka (čime se taj sve ne bavi), Jon Bon Jovija i sličnih, tu je i najbolji liječnik s TV ekrana Dr. House (Hugh Laurie). Producent albuma je također vrlo poznati Rob Cavallo koji je dugo godina surađivao s Green Day.

Za album je vrlo važno napomenuti da je po četvrti put ‘izbacio’ dugogodišnjeg suradnika Jima Steinmana (koji je zaslužan za veliki broj Meat Loafovih uspješnica) sa snimanja i skladanja pjesama, što bi trebala biti još jedna naznaka da ovaj album lagano može otići k vragu i ne pobjeći od tamo, ali nije, jer “Hang Cool Teddy Bear” je jedan od najboljih albuma Meat Loafa zadnjih dvadesetak godina, tek nešto slabiji od “Bat Out of Hell II: Back Into Hell” iz 1993.

Tko je jednom čuo neku pjesmu Meat Loafa, taj zna da se on bavi gotovo rock-operom jer su mu glazbene kulise vrlo bogate i balansiraju od čistog rock izražaja, pa do hard i glam-rocka, ponegdje ubaci i malo progresije da bi sve kulminiralo u refrenima koji su toliko bombastični da bi cijeli stadion mogao zapjevati u jedan glas. Na ovom albumu, po tom pogledu, nije se potpuno ništa promijenilo jer su pjesme upravo takve, a glavna razlika je u tome što su mnogo studioznije posložene, pa nema puno praznog hoda kako je to često znao biti slučaj.

Od početka do kraja albuma djeluje kao da si je Meat Loaf zadao da ne spušta previše atmosferu u pjesmama zbog čega sve pjesme imaju vrlo energične gitare koje u solažama blješte što najbolje dokazuje “Love is Not Real / Next Time You Stab Me in the Back” gdje se Vai i May ‘prepucavaju čija je gitara bolja’.

Uvodna “Peace on Earth” najbolje opisuje glazbu kakvu radi Meat Loaf već 40-ak godina jer to je tipična meatloafovska epohalna melodramatična brijačina. Započinje vrlo dramatičnim uvodom koji najednom promijeni ritam u brzi rock, dok refren ponovno izmijeni situaciju u gotovo stadionsku himnu, da bi kasnije još nekoliko puta usporavao i ubrzavao skladbu. Takve promjene ritmova je iskoristio mnogo puta u karijeri i često su znali upaliti, a “Peace on Earth” bi zbog toga mogla postati jedna od najpamtljivijih s “Hang Cool Teddy Bear” baš iz tog razloga.

Ono što je uvijek izdvajalo Meat Loafa od drugih pjevača koji su na sličan način pokušavali doprijeti do slušatelja je njegov nevjerojatni vokal koji i u 62. godinu zvuči vrlo sigurno, bez ikakvih mogućnosti da bi mogao puknuti svakog trena. Ta sigurnost se osjeća na uvodnoj pjesmi, ali i ostatku albuma.

“Living on the Outside” ima nešto klasičniju rock formu, bez tolikog odskakanja u ritmu tijekom pjesme, pa je u prvi plan bačen vokal i refren, uostalom kao i u svakoj drugoj pjesmi, dok najavni singl “Los Angeloser” zvuči najobičnije, rekao bih kao tipičan singl koji se nada komercijalnom uspjehu.

Klavir je najmoćnije oružje doktora Housea, pa je baš zbog toga i iskorišten u pjesmi “If I Can’t Have You” koja zvuči kao tipična ljubavna power balada u kojoj se Meat Loaf zavađa/razgovara/pregovara sa svojom ljubljenom. Kao i u još nekoliko slučajeva na albumu, tako je i ovdje iskorišten trik s ubacivanjem ženskog vokala (neki najveći njegovi hitovi su upravo tako obogaćeni sa ženskim vokalima) koji se savršeno uklapa u cjelinu.

“Like a Rose” podsjeća malo na bend Jacka Blacka Tenacious D, posebno u uvodu, dok se refrenski ponovno vraća na teritorij Meat Loafa, “Song of Madness” ima nekako najozbiljniji prizvuk, dok “Running Away from Me” zvuči kao da je Meat Loaf u naponu kreativne, ali i ljubavne snage (posebno je dojmljiv izrazito zarazan pripjev).

Zaštitni znak velike dramaturgije na “Hang Cool Teddy Bear” je održan, te pokazuje da Meat Loaf ima što za reći iako je već zakoračio u sedmo desetljeće svojeg života. Možda ovim albumom proživi novu mladost, ne bi me začudilo, iako je vrijeme velikih rock skladbi odavno prošlo, prije nekih 15-ak godina.

Album je vrlo ujednačen, osjeća se da se pomno radilo na pjesmama i njihovom redoslijedu, pa je dinamika cijelog izdanja više nego solidna, osim što pred kraj možda malo zagnjavi sa srcedrapateljskim pjesmama poput “Let’s Be in Love“. I s takvim malo klimavim pjesmama, ukupan dojam je pozitivan, pa je prava šteta što ovaj album nije napravio odmah nakon velikog uzleta početkom ’90-ih. jer bi sada možda pričali o Meat Loafu u drugačijim tonovima, a ne ovako kao o čovjeku na zalazu karijere.

Bilo kako bilo, ‘mesna štruca’ je upecala svojeg ‘medvjedića’ te još jednom pokazala da velike rock skladbe imaju smisla i nakon 40-ak godina karijere. Možda nemaju istu snagu kao u prvoj polovici karijere, ali to je samo zato što je Meat Loaf malo ostario. Sva sreća da se u njegovom slučaju starost i iskustvo poklopilo… Barem na ovom albumu…