Najbliže koncertnom savršenstvu

Velik je broj obožavatelja koji će reći kako ne postoji savršen studijski album Bena Harpera, jer svaki njegov koncert nadmašit će bilo što snimljeno u studiju. Ben Harper vrsni je gitarist i tekstopisac, talentirani showman, a neopterećena kombinacija bluesa, folka, gospela i soula zanimljivija je bila uživo.

Ako je svaki Harperov koncert savršenstvo, album “Lifeline” najbliži je tome.

Nakon žestoke višemjesečne svjetske turneje, Harper i njegovi ‘nedužni kriminalci’ (gitarist Michael Ward, basist Juan Nelson, klavijaturist Jason Yates, bubnjar Oliver Charles i perkusionist Leon Mobley) zatvorili su se na sedam dana u pariški studio, te – vođeni inspiracijom i tko zna kojim sve muzama – snimili sjajan album.

Uigrana svirka uživo, bez digitalnih dorada i hvatanje autentičnog ambijenta i zvuka određenog razdoblja (u ovom slučaju 1960-ih, Otisa Reddinga i čitave Stax postave, akustičnog Neila Younga, čak i ponešto Woodstocka) najveće su vrline albuma. Emotivno pjevanje samog Harpera je nepotrebno spominjati.

Može li se za Bena Harpera reći kako je Van Morrison današnjice? Svakako, čak će i sam Harper reći kako mu je “Moondance” jedan od najdražih albuma svih vremena, a očito kako je školarac pažljivo slušao i zapisivao sve što je učitelj Van the Man kazivao: Marley, Hendrix, Dylan, Redding i Havens stisnuti su u 40-ak minuta kako bi Harper i dalje vješto izbjegavao biti svrstan u točno određeni žanr. A tih četrdesetak minuta dovoljno je za uletjeti, preslušati album u hipu i otići sretan.

Kao i svi prethodni Harperovi albumi i ovaj je briljantan. A Ben Harper, njegovi aranžmani, žanrovi kroz koje skakuće uvijek ostajući vjeran samom sebi čine ga omiljenim ljubiteljima različitih stilova.

Soul-man, kantautor i rock-ikona. Tri u jednom. Ben Harper.