‘Nadmoćniji’ povratak Vilenjaka nad epidemijom Vampira?

Vilenjačke uške ili vampirski zubi? Umirujuće plava, snježno bijela ili opasno crvena? Književni predložak, mjuzikl ili 3D? Fantazmatska identifikacija ne jenjava, a vjerojatno ni neće u skorašnje vrijeme.

Svakodnevno smo, dakle, suočeni s nizom sličnih pitanja i zahtjevom za dobro promišljenim odgovorima. Bilo da se radi o glazbenim, književnim, filmskim ili novomedijskim žanrovskim hibridima, ‘kulturna industrija’, ili ako hoćete ‘masovna industrija zabave’, neprestano proizvodi nove, personalizirane ‘superjunake’.

Genealogija potonje vrste zabave i dalje vješto koketira s pojmovima ‘dobrog ukusa’, ‘elitno i masovno’, komercijalno, neoliberalno, neoavangardno, pornografsko, queer, itd., odnosno iz istih crpi sirovinu i prognozira isplativost. Teorijskom pozornicom, s druge stane, dominira distorziran sukob antropološke, kulturalno-studijske, filozofske, književne, sociološke ili povijesne misli, dok ulaganje napora oko uspostave (neke vrste) konstruktivnog dijaloga izostaje.

Fenomen zvan Enya upravo se paradigmatički uklapa u formu ‘pastiša’, razmotrimo li različite relevantne teorijske interpretacije popularne kulture. No kako kritički ocijeniti njeno drugo “Best Of” izdanje, bez da zaglibimo u sferu marketinške ili industrijske politike? Čini se neizbježnim oljuštiti dojmove od kontekstualiziranih činjenica, ali imajmo na umu prisutnost ‘izvjesnog’ procesa brendiranja, ili preslagivanja novih mitema popularne imaginacije, prilikom formiranja kritičke procjene svakog pojedinog albuma.

Valja, također, napomenuti kako se radi o recenziji standardne CD-kompilacije, objavljene u studenom 2009., budući da “The Very Best of” možete pronaći i u limitiranom CD/DVD-izdanju, opremljenijem za nekolicinu dodanih pjesama i probrane videouratke. Iza drugog ”Best Of” izdanja krije se izbor osamnaest najznačajnijih pjesama njene karijere u rasponu od 1988. do 2008. godine te stoga uključuje i većinu pjesma s kompilacije “Paint The Sky With Stars: The Best of Enya” iz 1997. godine.

Okorjele bi fanove zasigurno više obradovala kompilacija Enyinih ‘rariteta’, budući da recentno i standardno izdanje uistinu ne donosi odviše iznenađenja, a izbor pjesama je poprilično predvidljiv (kao što često i biva slučaj sa sličnim izdanjima).

Međutim, nalazite li se u kategoriji ‘površnih poznavatelja’ ili onoj ‘za početnike’, vjerojatno će vas obje verzije izdanja oduševiti. Konačno ćete, primjerice, otkriti iz kojih pjesama potječe refren iz filmskog serijala “Gospodar prstenova: Prstenova družina” (“May It Be” i ranije neobjavljena “Aniron“), odnosno kakve veze ima hit The Fugeesa “Ready Or Not” (1996.) ili Maria Winansa “I Don’t Wanna Know” (2004.), s Enyinom “Boadiceom” (1987.).

Poznavatelji američkih romantičnih drama i sitcoma povezat će taktove pjesme “Only Time” s “Prijateljima”, filmom “Sweet November”, ali također i sa soundtrackom ‘posvećenom’ napadima 11. rujna 2001.godine. No, želite li postići maksimalnu koncentraciju prilikom specifične new-age meditacije, ova kompilacija će vam živahnošću ipak narušiti učinak, ali će vas potaknuti na istraživanje Enyinih eteričnih albuma, primjerice “Watermark” (1988.).

Rečeno ide u prilog činjenici ‘fenomena Enya’, budući da tek načelno ilustrira raznolikost žanrovske intermedijalnosti njene glazbe. Promatramo li ovo izdanje kao još jedan otvor u svijet imaginacije, a istovremeno s različitim intertekstualnim referencama na njene prethodne albume, uočit ćemo razloge Enyinog dugogodišnjeg bivanja na glazbenoj sceni.

Nekoncentrirano slušanje može vas navesti na jednostavan zaključak kako se zapravo radi o prokušanoj formuli ‘raznolikost u jedinstvenosti’, završnog produkta producenta Nickya Ryana, glavne spisateljice tekstova Rome Ryan i uz Enyin očaravajući vokal. No, stvari nisu toliko jednostavne.

Enyu ne možemo olako smjestiti u new-age i ambijentalnu glazbu, keltski folk, ili synth-pop, unatoč prisutnosti navedenih karakteristika. Njena glazbena izvedba kultivirala se na podlozi klasične glazbe te vokalnim interpretacijama tekstova na latinskom, galskom, finskom ili različitim verzijama vilenjačkog jezika.

“Cursum Perficio“, primjerice, polifoničnim prizvukom poprilično podsjeća na verziju “Carmine Burane” Carla Orffa. Drugim riječima, Enya kompilira polifone pop-melodije obojane verzijom srednjovjekovnih korala ili starokeltskih narodnih napjeva, proizvodeći eteričnu dimenziju glasa, jeke i sintova.

Iako crpi inspiraciju iz keltske folk-tradicije, odnosno cjelokupne europske mitologije, najznačajniji hitovi poput “Orinoco Flow“, “Storms in Africa” ili “Caribbean Blue“, prožeti su raznolikim motivima kulturne geografije, gotovo bismo mogli reći marginalnom motivikom world-musica. Njena vas glazba vjerojatno neće inspirirati za prikupljanje humanitarne pomoći potresom razorenim mjestima ili za organiziranje predavanja o svjetskoj gospodarskoj krizi, no zasigurno će vas zaintrigirati probuđena snaga intenzivne imaginacije, kao kvalitetna glazbena zamjena za ‘light duhovnost’ popularne kulture.

“The Very Best of Enya” možda ne donosi odviše inovativnosti od strane diskografske industrije, no pomaže u razgradnji mita o ‘šund kvaliteti i manipulaciji’, jedne postmoderne inačice kulturne industrije. Enyine interpretacije na vilenjačkom jeziku (prizovimo u sjećanje i islandsku grupu Sigur Rós) vjerojatno vam neće poslužiti prilikom analize kolonizacije Drugog svjetskog rata ili epske borbe dobra i zla, no sigurno vas neće ostaviti ni ravnodušnima. Otvorena vrata njenog glazbenog svijeta imaginacije prirode, putovanja, mitologije i duhovnosti potaknut će vas na otvaranje vlastitih misaonih kukuljica prema potencijalu fikcije, ali ne kao alternativnog svijeta surovoj realnosti, već kao često zaboravljen podsjetnik na isprepletenost fikcije i zbilje, surovosti i prolaznosti, ljepote i ljubavi.

Tekst: Barbara Dolenc