Nadmoćan do samog kraja

Ništa nije nezahvalnije od pisanja o pločama čiji su stvaratelji preminuli prije negoli će se prvi otisnuti primjerci pojaviti u trgovinama. Ne radi se tu o nikakvoj velikoj mudrosti: naprosto se pijetet i uvažavanje miješaju s osjećajem da takve emocije ne bi trebale utjecati na konačnu prosudbu kvalitete glazbenog materijala.

No situacija sastavljena od dva oprečna imperativa postaje još složenijom kada je riječ o hrvatskoj glazbenoj sceni (svi znamo koliko malenoj i uskoj) i o posljednjem albumu Miljenka Dina Dvornika, prvog čovjeka koji nam je na materinjem jeziku prosvjetljujuće jasno rastumačio afro- i svaki drugi beat.

Pritom nije stvar samo u tome da je titula barbe funka u Hrvata i šire jedva dovoljna za Dvornikove prometejsko-plesne zasluge, već i u činjenici da se jednako otkačeni, anarhični duh na našoj sceni nakon njega nije pojavio.

Ako se itko usudio uzburkavati ovdašnju estradno-medijsku kolotečinu, obilježenu egidom ‘sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno’, bio je to upravo majstor iz splitskog ‘kineskog zida’ – bilo da je riječ o malo pa mitskom izlasku iz lijesa na Splitskom festivalu 1995. (nakon čega je, da stvar bude bolja, premoćno pobijedio s “Ništa kontra Splita”!), ‘urinokulturnim’ incidentima na dodjeli diskografskih nagrada, ili pionirskom sudjelovanju u notornom realityu – na što se uistinu mogao odlučiti tek on i možda duo Predrag Raos & Željko Malnar.

Dinova neukrotivost, kojoj je na kraj mogao stati tek on sam, neuništivo izbija i iz nove ploče. Nema šanse da ostanete hladni kad vidite da je prva pjesma na popisu nazvana – “Iden ća ka i moj ćaća!“.

Ovako otvoreno smijanje u lice vlastitim nedaćama i samome sebi, kao i mediteransko-okrutna demistifikacija obiteljskog gubitka dovoljni su za razbijanje svake suhoparnosti. Pridodajmo tome i neizbježan dojam da je sam autor doslovno predvidio što ga čeka – nevjerojatna koincidencija od koje se osjetljiviji mogu solidno naježiti! – i paradoks postaje posve jasan: istinsku namjeru da se načini ocjena “Pandorine kutije” iz koje bi bio odstranjen sav sentiment zbog preranog odlaska jednog od tri naša najveća pop-glazbena talenta uopće odmah u startu minirao je sam Dino Dvornik.

Ta ista spontana, neuvijena i inteligentna anarhičnost predstavljala je ključni element zbog kojeg su “Dvornikovi” bili fascinantno adekvatan pandan američkom originalu “The Osbournesa”. Obitelj Dvornik počesto se činila kao jedina glazbena familija u Hrvata kadra da autentično utjelovi lokalnu varijantu kaotičnih ukućana frontmena Black Sabbatha.

Ovakav masmedijski ‘uspjeh’, međutim, ne samo da je u konačnici zapravo posve nevažan, već baš u njemu leži i sasvim opipljiv problem. Navedenom realityu, naime, daleko je važniji bio Dino Dvornik – ekscentrični, nepredvidivi i blago ostarjeli celebrity negoli Dino Dvornik – barba funka u Hrvata, a knjige poput “Dnevnika prgave familije” i eskapade ukućana u intervjuima i cyberspaceu dodatno su učvrstile taj dojam.

Razlog zbog kojeg smo ovim medijskim akrobacijama posvetili (pre)više prostora u samoj recenziji nalazi se u temeljnom dojmu “Pandorine kutije” – a taj je kako je Dinova stvaralačka enegija pronašla pogonsko gorivo za novi album upravo u želji da se raspara slika što su je žutila gladna javnost i ‘reality TV’ stvorili o njemu tijekom pet godina glazbene letargije.

Revolt spram vlastita medijskog života koji se posljednjih godina opasno izmiješao s privatnim sugerira ne samo naslov diska, nego i prva uvodna skladba: tako žestok funk kao što je “Iden ća ka i moj ćaća” Dino nije stvorio još od “Enfant Terriblea” (1997.).

Nabrijan beat, solidno duhovit tekst i nepogrešiv Dinov vokalni overdubbing apsolutno su dobitna kombinacija; vrhunac je, ipak, Dinov izvrsni turbo-scat-singing, zaštitni znak svih njegovih koncerata, do sada dostupan tek na albumu “Live in München” (manijakalna izvedba “Ti si mi u mislima”).

Okus istog autoironičnog revolta produbljuje i “Hipnotiziran“, definitivno najslojevitija pjesma albuma. Ispod gotovo raskalašeno bogate zvučne slike što opisuje puni krug od pravovjernog, pumpajućeg disco-ritma, preko bezgrešnog funka pa sve do odlično produciranog housea, enfant terrible gorkim glasom poručuje: “Bacit ću sve što ne trebam/Možda znam, a možda riskiram/Nemam pojma što se događa(…)/Ja sam hipnotiziran…“.

Ovaj multifacetni, već ovjereni hit može poslužiti kao osobna karta za identifikaciju čitave ploče, ne samo zbog šture ali jasne ‘dijagnoze stanja’, već i zbog toga što Dvornik u njoj potvrđuje nemali stilski zaokret u odnosu na svoj prijašnji rad.

Aranžmani većine pjesama temelje se na gitarama, kako na funk-basu punom slappinga, tako i na masivnim, repetitivnim gitarskim riffovima Srđana Sekulovića – Skansija (nekad, bogme, i s primjesama Metallicina “Enter Sandman”!), koji odnose prevlast nad sintetikom ali i puhačkim dionicama.

Iako se ovakva aranžerska rošada može činiti sumnjivom u odnosu na najveće majstorije Dinova opusa – od “Ti si mi u mislima” do “Afrike” – istina je da je u pitanju veći zgoditak nego što bi i optimisti mislili. Glazba koju od početka do kraja nosi bend – čak i kada ispod njih nabija techno-beat, kao u “Hipnotiziran” – a manje sintetika i klavijature, zvuči veoma živo i uvjerljivo.

Najbolji primjer za to je “Ideja“, gdje se živi bas koji oponaša house-pulseve odlično nadovezuje na elektroničke ukrase, čineći stvar bitno boljom nego što se na prvi pogled čini, življu od bilo koje što su ju Dinovi elektro-eksperimenti iznjedrili na, primjerice, sterilnom “Svickom”.

Njega priziva jedino blago dorađena, stara-nova posveta Danijeli “Nadahnuće“, vjerojatno najsuvislija skladba u periodu od “Enfant Terriblea” do “Pandorine kutije” – razdoblju gdje se autor, prema vlastitim riječima, uglavnom gubio prčkajući po elektronikama i slažući ‘ajme meni’ albume.

Pouku je očigledno izvukao, obzirom da je i iz ovako nedovršene ploče jasno kako je Dinova namjera bila vratiti se funku, grooveu i ostalim ‘analognim’ glazbama, pri čemu je taj zadatak odradio većinom vrlo dobro.

Čak i plošnije brojeve (“Više ili manje“) drži izvrsna produkcija i Dinov feeling, koji je u stanju izritmizirati i stanje plinskog brojila – a gdjekad se u standardan funky-đir uključi i sasvim neočekivano uspjeli gitarski solo s potpisom Gary Moorea (“Zašto mi radiš to“).

Šteta je jedino što iznimni plesni potencijal većine brojeva umanjuje nedostatna rafiniranost tekstova (nepotrebno koketiranje s benignim psovkama u otvarajućoj skladbi, manjak bar još jednog stiha u refrenu koji bi potvrdio kako “Ja imam ideju!”); time se potvrđuje pravilo kako su Dvornikove najbolje rime oduvijek poticali iz pera uvaženih kolega poput Gibonnija ili Ramba Amadeusa, a ne suradnika manjeg kalibra.

Najviše tekstualnih zamjerki moglo bi se pripisati “Pelinu i medu“, R&B sentišu čija patetika i atmosfera pristaju eventualno Nini Badrić, nikako Dvorniku – no silno emotivno razotkrivanje vokala što su ga godine učinile rašpavim i tvrđim ukazuje se šarmantnim do te mjere da na kraju pjesme možete zaključiti jedino kako Dinu čak i R&B laganice lošijeg tipa ispadaju bitno bolje nego, primjerice, spomenutoj mu kolegici.

Dobrih dosjetki, poput Dvornikovog i Mraovićevog sado-mazo zafrkavanja u solidnom, ali ne do kraja izrađenom funk-grooveu “Ljubav do boli” (“Ima dušu ima tijelo ima kost, al u tvom tijelu draga on je samo gost“) ipak ima premalo.

Potonja skladba zatvara krug od ukupno osam skladbi što ih je Dino pripremio prije tragičnog odlaska. Nema nam druge nego zaključiti kako bi za sam album bilo bolje da je na tome i ostalo, obzirom da su bonusi – “Sretan Božić, sretna Nova Godina” s nostalgičnim ali i previše infantilnim tekstom u suradnji s (pre)cijenjenim vokalom Davora Gopca te još više remiks udarne “Hipnotiziran” – toliko slabunjavi da skoro sasvim uprskavaju više nego solidan dojam “Pandorine kutije”.

Pošteno kazano, riječ je o albumu zamišljenom jasnije i konciznije čak i od “Enfant Terriblea”. Navedena ploča imala je, istina, bitno više baruta, ali je u svojoj glomaznoj, razvučenoj koncepciji počesto gubila dah (sjetimo se samo samodopadnih ispada poput “Male noćne orgulje na plin”!).

“Pandorina kutija” – odnosno onaj dio što ga je Dvornik stigao završiti – bitno je pošteniji, uravnoteženiji rad, s hrpom naznaka da se barba funka znao vratiti korijenima, igrajući na iskustvo i neugasivi talent. Sada je jasno da je ova kombinacija još uvijek bila kadra iznjedriti rezultate svjetlosnim godinama udaljene od svega što je Dvornikova konkurencija mogla i sanjati, usprkos činjenici da je on sam već bio zagazio u srednje četrdesete.

Zapravo, u perspektivi njegove prerane smrti “Pandorina kutija” gotovo da predstavlja neku vrstu krajnjeg dokaza o tome koliko je Dino bio ispred svih. Ako je uopće bilo razloga za sumnju je li tome još uvijek tako – a može se reći da jest, obzirom na dugu stvaralačku pauzu, nagomilane probleme i sumnje u vlastite snage što ju je Dino otvoreno iskazivao – onda je ovaj album ‘točka na i’, epitaf briljantnog talenta što će svim kolegama jasno pokazati da nema Dina do Dina.