Nada za ponovnu revitalizaciju britpopa

‘Svaki cigo svoga konja hvali’, a Britanci oduvijek imaju cijeli niz dobrih ‘konja’ za trku. Svakodnevno dobivamo nove, neke malo zaboravljene ponovno izdižu, bitno je samo da imaju domaći britanski štih.

Još od najdavnijih dana, otočki mediji napravili su pravu pomutnju jesu li bolji The Beatlesi ili The Rolling Stonesi, a od tada nam serviraju mnoga druga imena. Na neke stvarno moramo bolje obratiti pažnju, ali većina je ipak ‘škart roba’ kojoj treba reklama jer drugačije nikako ne bi uspjela.Nakon nove velike ekspanzije britpopa u ’90-ima., s novim milenijem procvali su neki drugi žanrovi, a stadionske himne preuzeli su bendovi emocionalnog karaktera poput Coldplaya. Naravno, tu se čekao neki rockerskiji bend koji će upotpuniti rupu, a nakon dugog traženja, Britanci su zaključili da bi najbolji izbor bio Kasabian.

Nastali su 1999., a prve značajnije uspjehe postigli su, naravno, s debi albumom “Kasabian” i pjesmama poput “L.S.F. (Lost Souls Forever)”. Kombinirajući britpop i sitne elektronske finte kroz često neprohodne stadionske melodije tražili su se u narednim albumima, da bi s novim albumom postali najbritanskiji bend u 2011., budući da je “Velociraptor!” najtipičniji britpop album u ovoj godini.

Ime albuma uzeto je prema malom mesoždernom dinosaurusu čime bismo očekivali i glazbu koja nema granice u svojoj energiji. Ipak, Kasabian na novom albumu zvuči podosta ukroćeno, kao da im je dosta buke i dinamike, pa su sve glazbene podloge malo prigušene i jednoličnije od onog što bi se moglo protumačiti iz naslova. Nije da tu nema rasturačina, već one pjesme koje i imaju interesantne podloge (najbolji primjer “Acid Turkish Bath (Shelter from the Storm)“) bezrazložno su posložene, pa se u drugi plan bacaju odlični ledzeppelinski riffovi kao u spomenutoj pjesmi.

Inače, Serge, gitarist i amaterski paleontolog u bendu, dao je zanimljivo viđenje imena novog albuma benda. Rekao je da su spomenuti raptori uvijek lovili kao četvorka, pa su zbog toga činili rock’n’roll bend među dinosaurusima. Svatko može izjaviti neku nebulozu i ostati živ, osim u našem Saboru izgleda da se imunitet može vrlo lako skinuti zbog običnog političkog prepucavanja.

“Velociraptor!” je primjer spoja britpop glazbe svih generacija. Najveći utjecaji su i dalje Oasis i Blur, ali bend ovom zgodom uzima i mnoge stare britpopere ponajprije zbog njihove psihodeličnosti, pa se kroz cijeli album proteže vrlo psihodelična retro rock slika s gromoglasnim refrenima.

Naravno, to na Otoku nije moglo proći nezapaženo, pa su se svi kritičari odreda trudili što bolje nahvaliti Kasabian. Naravno, tamo će biti izdignuti u nebesa, ali van granica sumnjam da se može postići takav hype. Razlog leži u tome što Kasabian ipak nema takve hitove niti originalnost kakvu su imali mnogi njihovi prethodnici, ali su tipično britanski, što je Britancima, a vjerojatno i njima samima i više nego dovoljno, budući da je to vrlo razvijeno tržište.

Pedesetak minuta dinosaurskog rocka započinje kao “Odiseja u svemir” da bi ubrzo prerasla u plesni komad “Let’s Roll Just Like We Used To” koju bi mnogo bolje doradili dečki iz Arctic Monkeysa. Već s njom Kasabian jasno pokazuju da im je na novom albumu najveća zanimacija zvučati što više zastarjelo uz što modernije trikove kojima će obogatiti svoje zvučne kulise. Refren? Pravi britpop! Nema mu zamjerke, kao ni na drugim skladbama.

Najavni singl “Days Are Forgotten” ne odskače od ostatka materijala čime materijalu možemo dati dobru ocjenu zbog cjelovitosti. Pjesma ima malo ‘bondovskog’ štiha koji nije dovoljno izražen što i nije jedini slučaj na albumu, ali o tome sam već ranije pričao, pa nema smisla ponavljati glavne mane albuma.

Vrijedi istaknuti pjesmu “Goodbye Kiss” koja zvuči kao miks The Beatlesa i Oasisa iz najboljih dana provučen kroz pop zvuk ranog Scotta Walkera. Pjesma je pravi dragulj pop glazbe i bila bi prava šteta da ju ne izdaju kao singlicu u skorašnje vrijeme jer bi njome mogli zauzeti i najviše pozicije, posebno ako još mediji naprave svoj ‘dio posla’.

“La Fée Verte” najsanjivija je pjesma na albumu, a slijedi ju najžešća naslovna skladba koja uvelike podsjeća na Blurove brze brojačke rockačine. “Velociraptor!” je zbog toga još jedan siguran zgoditak, a slično bi moglo biti i s pjesmom “Man of Simple Pleasures” koja ima atmosferu Gorillaza s prvog albuma. Kako se album odmiče prema kraju, tako pjesme dobivaju sve veći utjecaj elektronike i bivaju sve dosadnije, stereotipnije i bezličnije. Šteta, jer početak uopće nije tako loš.

Disbalans između početka i kraja albuma se osjeća, iako se same pjesme glazbeno ne odmiču od jasno utvrđenih granica standardnog britpop štiva. Kasabianovo četvrto djelo time je postalo zanimljiv potencijal u vidu hit singlica, ali kao cjelina, ipak ima praznog hoda što će se sigurno osjetiti van granica Velike Britanije.

Mali mesožderi Velociraptori bili su dobar motiv za novi album Kasabiana, ali koncentracija se ipak izgubila u pedesetak minuta materijala. Ipak, sasvim je dovoljno da nekoliko singlica potegne cijelo izdanje, a to “Velociraptor!” ima, pa me uopće ne bi čudilo da ovaj bend postane glavni headliner na mnogim festivalima sljedećeg ljeta jer u presjeku karijere imaju dovoljno jakog materijala za to.