Nada i ljepota zajedno i u vječnosti

Eto, malo, pomalo, i stiglo nam je vrijeme da čujemo što nam je to novoga pripremio Nightwish.

Za neke još jedan nestrpljivo iščekivani album najpopularnijeg finskog
benda na police svjetskih dućana stigao je nešto više od tri godine
nakon, ‘ajmo biti blagonakloni, ne baš dojmljivog prethodnika “Imaginaerum“.S obzirom na okolnosti koje su mu prethodile dojma smo da je ‘cirkus’ oko njegovog izlaska bio daleko manji nego u slučaju “Dark Passion Play”, koji je izlazio u sličnim okolnostima. Odnosno, opet je to album s novom pjevačicom, što je treći puta u Nightwisha. Tada je to, po drugi puta, bila Anette Olzon, sada je, u trećem ‘slučaju’, Floor Jansen. Tada je nestrpljenje bilo opipljivije iz razloga jer se za Anette nije znalo što može (ili ne može) ponuditi, a da i ne govorimo kako je bila pod posebnim povećalom jer je došla na mjesto ‘kraljice’ Tarje. Dok s Flooor nije bilo posebnih nedoumica, prije svega zato jer se s godinama prometnula u jednu od cura-ikona metala, a k tome se i dokazala se kao liderica Nightwisha, pa nijedan ozbiljni poznavatelj njenog djela nije posumnjao da ne može ispuniti zahtjeve ovog benda. Malo je napetosti bilo oko privremenog odlaska originalnog bubnjara Jukke Nevalainenea zbog kronične neispavanosti, no Kai Hahto iz Wintersuna očekivano se pokazao kao kvalitetna zamjena. Kad smo kod postave, podsjetimo da je Troy Donockley nakon uloge session glazbenika na zadnjih dvaju albuma i turneja, napokon dobio vizu i postao stalni član benda.

“Endless Forms Most Beautiful“, inače osmi album Nightwisha, jedan je od najmračnijih i ‘najtežih’ materijala, a mogli bi slobodno reći i nešto najbolje što je bend ponudio još tamo od “Century Child”. Prije svega, za pohvalu je činjenica da se Tuomas nije previše (za)igrao kompozitora, a posebno što je zaobišao fuzioniranje symphonic i power metala s glazbom za soundtrack dugometražnog filma, jer to mu baš nekako i nije išlo od ruke. Bar ne u slučaju Nightwisha, jer kod solo albuma to mu je sasvim lijepo uspjelo. Spomenuto bi bio jedan od glavnih razloga što album djeluje ambiciozno, ozbiljno i nadasve koherentno, puno više no pompozno, svečano, a nikako ne burleskno i parodično.

Također, nije nevažno istaknuti kako “Endless Form Most Beautiful” niti u jednom segmentu ne ‘robuje’ trendovima i nakon dugo vremena djelo je koje ima identitet i dojam je da nije rađen za sve i za svakoga. Recimo, nema smiješnih pjesama poput “Storytime”, “Bye Bye Beautiful” ili “Amaranth”.

Sazrelo je ovo, punoljetno, sistematski izgrađeno, profesionalno i stručno razrađeno izdanje koje istovremeno djeluje i dovoljno spontano, pa mu se, prije svega, nikakva doza klišeja ne može ‘naturiti’. Pojednostavljeno, svega ima dovoljno puno, a opet, ničeg previše. Istina, većina pjesama zvuče unutar Nightwishevih standarda, možda im malo više pustolovnog duha i prepredenosti ne bi bilo na odmet, ali opet, za razliku od onih napravljenih u zadnjih desetak godina, ove djeluju poprilično ohrabrujuće. Prije svega, dramaturški je ugođaj neizvještačen, onako prirodnjačkog je okusa i mirisa, mističnost je dozirana u normalnim porcijama, a zamračena atmosfera dobrim dijelom melankolična, ali ne i mlohava i bez naznaka zapadanja u banalnost. Čak su i sporiji dijelovi dovoljno napeti da ne mogu prenegativno utjecati na raspoloženje, a pjesme su snažnih i kompaktnih progresivnih formi, poliritmične, s, onako, relativno zahtjevnim kompozicijskim strukturama i mogu se slušati uvijek, bez obzira na ‘predznak’ trenutnog raspoloženja konzumenta.

Instrumentalne vještine u Nightwisha nikada nisu bile sporne pa nisu niti sada, orkestralni aranžmani, melodičnost, brzina i energija vuče se iz power obrazaca, a nađe se tu i lakših rockerskih ritmova, pa čak i popu orijentiranih fragmenata s labavijim i razblaženijim montažama. Također, na svakom se dijelu osjeća da orkestar i zborovi i dalje imaju ogromnu ulogu u glazbi Nightwisha, gitarama je dato više na značaju, dosta puno ih se čuje, energične su, ponegdje i poprilično agresivne, čak pomalo ‘groove’ (“Yours Is An Empty Hope”), a ima i nekoliko poprilično dojmljivih solaža. Basevi jako lijepo upumpavaju ritam, ponegdje i svojom probojnošću malo i ‘probuše’ instrumentalne kulise, dok bubnjevi imaju veliku dozu maštovitosti i nadasve kontrolirane isprepletenosti, što ritmičkim sekcijama daje i na stamenosti, ali i na fleksibilnosti. Folk dionice možda se i čine malo neuvjerljive, čak si na momente znaju međusobno nalikovati, no s obzirom da nisu napadne, nema ih tamo gdje ih ne treba, djeluju vrlo ukusno i svojim raznovrsnim keltskim atributima pjesmama daju neophodnu srednjevjekovnu magiju.

Oni koji su s dolaskom Floor očekivali povratak Nightwisha u ‘stara’ vremena, odnosno pojačani fokus na tzv. operatic vokale, malo će biti razočarani, jer ih ovdje nema baš puno. A i ne poznaju dovoljno njezin raniji rad. Naime, Floor se i ovdje pokazala kao kvalitetna, iskusna i punokrvna pjevačica raskošnih vokala, sa širokim i visokim rasponom glasovnih mogućnosti, pa tako na jednak način osjeća mekše, sentimentalnije i emocijama nabijene dionice, kao i one grublje, osornije, grintajuće, odnosno povišenije, hladnije i impulzivnije izvedbe. Jednostavno, čuje se da je svestrana i da joj nijedan ton ne predstavlja napor, a tijelom i duhom živi i proživljava interpretaciju.

Nightwish nikada nije imao takvu vokalnu širinu, što je, nedvojbeno, Tuomasu dalo više slobode i prostora kod komponiranja pjesama, bez potreba za neka eventualna ograničavanja. Album je inače, inspiriran radom prirodoslovca Charlesa Darwina, odnosno njegovom utjecajnom knjigom “O podrijetlu vrsta” iz sredine 19. stoljeća, glavni kompozitor mu je, naravno, Tuomas Holopainen, dok se kao sekundarni autor ponovno nametnuo Marco Hietala. Kako je rekao Tuomas, album govori o ljepoti života, postojanju, prirodi i znanosti, i za razliku od “Imaginaerum”, koji je bio počast moći mašte, ovaj je počast znanosti i razumu, a duboki, izražajni tekstovi mu spadaju u red najboljih koje je ikada napisao.

“Shudder Before The Beautiful” je moćna symphonic-power pjesma s jakim pozadinskim riffovima i naglašenom melodičnošću i dojam je da bi se jako dobro uklopila na “Wishmaster”, a niti “Weak Fantasy” ne nedostaje žustrine, poglavito jer se u vokalnim dionicama pridružuje uvijek i svugdje dobrodošli Marco, ali niti kompleksnosti, kojoj pridonosi središnji dio s povećanim utjecajem Marcovog pjevanja, pojačanih orkestralija i mračnijih bubnjeva.

Najavni singl “Élan” je nježna, mekana i krhkasta pjesma koja govori o smislu života, sa zaraznim refrenom i izuzetno ugodnom dionicom na flauti, “Our Decades In The Sun” je duboka, sjetna, čak dosta žalosna proggy balada, a “Edema Ruh” melodična, pomalo hitična, uhu ugodna pjesma s hladnastim uvodnim klavijaturama, no u nastavku ju vode mekani i nadasve osjećajni vokali, skladne gitarske linije i prateći zborovi puni epskog naboja.

U red hito-himničnih naslova spada i power-folk stvar “Edema Ruh”, s poperskim referenima koji malo podsjećaju na Abbu, ništa loše, a “The Eyes of Sharbat Gula” poprilično je tmurni instrumental sporog i srednjeg ritma, za koje je bilo u planu da sadrži i pjevanja, no sve se svelo na povremene naracije i zboriće.

A osim što je sa 78:55 minuta trajanja ovo najduži album benda, donio je i uvjerljivo najrasprostranjeniju, “The Greatest Show On Earth“, pjesmu koja traje 24 minute i jednu sekundu, a nazvana je po knjizi biologa Richarda Dawkinsa, koji na ovoj i na uvodnoj pjesmi ima ulogu pripovjedača. Šta reći? Od takvih se numera uvijek očekuje puno, da budu svojevrsna epopeja, posveta cijelom albumu, a ova je tu negdje, na tragu progresivnog broja epskih razmjera. Prva trećina trajanja je uglavnom instrumentalnog karaktera s dominacijom piana i uz komorne dijelove, nešto grmljavinskih orkestralija, mrvu solo pripjeva, zbora, naracija, keltskih melodija i gitarske žestine, a obrise prave pjesme dobiva uključivanjem Floor oko sedme minute sa, u većem dijelu, operetskim, soprano pjevanjima. Nakon toga bude življa i žustrija, sa symphonic-progressive-power karakteristikama i jako dobrim, horrorskim interludijem negdje na polovici trajanja, da bi se negdje oko 16:30 opet umirila, na mahove sličila Scorpionsovoj “Born To Touch Your Feelings”, a prema kraju dodatno pojačala udio orkestralija. Definitivno, ‘The Greatest Show On The Album’.

Nema dvojbe, vrlo dobar je to album, puno bolji od dva, pa i tri ranija, u dobrom dijelu teksta obrazloženo, nadam se, i zašto. Najlakše bi bilo reći “zato jer nema Anette“, no to baš i nije isključivi razlog, iako nitko ne može poreći da ta cura nije dorasla konceptu Nightwishove filozofije i poimanja glazbe. Opet, ne smije se zaboraviti da je s Anette, Nightiwish doživio najzvjezdanije trenutke svoje, skoro pa 20-godišnje karijere, bez obzira što svi koji smo dugo uz njih, znamo da je taj period kvalitativno najproblematičniji.

Stoga, neka povijest bude tamo gdje joj je mjesto, a sadašnjost i bliska budućnost donosi “Endless Forms Most Beautiful”. To je album kod kojeg se odmah prepozna kvaliteta, nema se tu šta ‘pripetavati’ i naslušavati ili ‘sjedati s vremenom’. Da je ‘to baš to’, čuje se – odmah.