Na slušatelju je da uzme najbolje od ponuđenog, ali ovo nije najbolje od Bowiea

Ako je itko u istinskom smislu kameleon u glazbenom svijetu, onda je to David Bowie.

Toliko persona i maski koje je promijenio od početaka svoje karijere pa do danas čine jedan ogroman mozaik koji obiluje kvalitetnim albumima, uvijek s drugačijom pričom i produkcijom. Netko bi rekao da je u devedesetima malo i popustio kočnice i napravio neke slabije stvari pod utjecajem elektronske glazbe, ali rock zvijer u njemu nikad nije ušutjela.Možda njegova glazba nije uvijek bila originalna i bila je pod raznim utjecajima, prije svega pod raznim producentskim palicama, ali ipak je njegova interpretacija i prezentacija uvijek bila sa stilom, na njemu svojstven način i uvijek različita. Od čistog rocka Ziggya Stardusta, soula Thin Whita Dukea, new wavea, popa elektronike i ovoga što danas nudi, to je put ispunjen raznim ekspresijama i kontekstima koji zaslužuju da se o njima pišu knjige jer je to putovanje bilo toliko uzbudljivo.I danas imamo jednog novog Davida Bowiea, novog, a starog jer je “Blackstar” kao svojevrsna retrospektiva rocka u njegovoj glazbi sa suvremenom interpretacijom čovjeka koji je probao mnogo toga i sada želi ponuditi svoju priču o tim doživljajima, ali opet ostati skriven ispod maske jer on nikad ne nudi sve, nego je to sve pomalo skriveno iza velova i tekstova, načina pjevanja koji se igra sa svojim mogućnostima, izvođenja pjesama koje je uvijek enigmatično i zakučasto.

To davanje sebe, a ujedno i skrivanje je karakteristično za Bowiea. Zato toliko traje, jer je osim dobre glazbe znao zadržati interes za svoju personu, koja je mnogo persona u jednoj, i privući pažnju na sebe.

Tako je i sada s albumom “Blackstar”. Nakon svojevrsnog pop-rock izdanja “The Next Day” koji je bio jedan od njegovih lošijih albuma, “Blackstar” sa sedam pjesama, ali podužeg trajanja nudi nešto drugačije. Opet tu ima elektronike i popa, ali rock matrica je ipak prisutna što je najvidljivije u “Sue (Or In a Season of Crime)” koju smo već ranije mogli čuti i koja je prava bowijevska stvar s gitarama u prvom planu i vokalnim aranžmanom koji je u ovoj numeri najjači.

Uvodna i naslovna “Blackstar” je prilično mračna i sablasna u kojoj se Bowie igra sa svojim glasovnim mogućnostima. Ova je numera pomalo ambivalentna jer je ujedno i privlačna, ali opet ostavlja efekt očuđenja jer je korak dalje od onoga što je Bowie dosad napravio i to u potpuno pozitivnom smislu. Najeksperimentalnija od svih na albumu, pomalo hermetičnog teksta i trajanja koje vas crpi do kraja i uvlači u mračni vrtlog značenja i zakukuljenosti, dobra je za uvod u album, ali ne i nužno indikator onoga što slijedi jer je svaka numera svijet za sebe i u svakoj se poigrao na različit način.

Tako je “Lazarus“, potpuno drugačija, jednostavnija i čistija, prekrasno orkestrirana u kojoj kao da se skupio sukus albuma kojeg prate razne silnice, ali je opet dovoljno koherentan i smisleno strukturiran. I tekst sažima samu esenciju Bowijeve glazbene karijere: “Look up here I’m in heaven, I’ve got scars that can’t be seen“.

Još jedna jaka stvar je “‘Tis a Pity She Was a Whore“, koja je pomalo jazzy u nekim trenucima s izraženim saksofonom, ali svakako najrokerskija pored navedene “Sue (Or In a Seson of Crime)”. Možda bi album bio mnogo uspjeliji da je bilo više ovakvih rokerskih stvari kraćeg trajanja, ali efektnijih od uvodne “Blackstar”, koja je jako dobra, ali ove dvije stvari su bolje.

“Girl Loves Me” je najslabija stvar jer pomalo odskače od okvira albuma, dok je “Dollar Days” previše razvodnjena i pomalo dosadna. Završna “I Can’t Give Everything Away” još jedna eksperimentalna stvar kao i uvodna “Blackstar” i album završava kako je počeo.

David Bowie je, djelomično, vratio rock zvijer u sebi i napravio još jedan kvalitetan album koji ipak ima svojih slabih mjesta i bilo bi mnogo bolje da je bilo više rokerskih stvari, a manje elektronike. Raskrstio je s popom prethodnika mu i ostao vjeran sebi, enigmatičan i zavodljiv, ali nije napravio album koji će se previše izdvajati u njegovoj glazbenoj karijeri jer on ipak ‘ne može dati sve’, ostaje slušatelju da uzme najbolje i ono što se nudi, a ostatak Bowie vjerojatno čuva za neko još bolje izdanje.