Na prekretnici izričaja

Nije tajna kako filadelfijski kantautor Amos Lee inspiraciju crpi iz radova Billa Withersa, Neila Younga i Jamesa Taylora. Dva su albuma iza njega, oba su ga predstavila u sjajnom svjetlu, no trećim sve postaje zbunjujuće.

Dok se eponimskim prvijencem iz 2005. i godinu dana kasnije albumom “Supply and Demand” predstavio kao jazzy-blues izvođač sličan Norah Jones, trećim je albumom napravio korak bliže soulu (usporedbe s Benom Harperom nisu besmislene).

Najveća zamjerka albumu odnosi se na nedostatak inovativnosti: sav taj akustični folk-rock izričaj i sladunjave melodije uz patetične tekstove prožvakan je već milijun puta, čak i njegov vokal ne može uvjerljivo otpjevati uistinu priglupe stihove podsjećajući prvim dijelom na Cata Stevensa, a drugim na Donovana.

Bivši osnovnoškolski učitelj, kojega su mediji prozvali ‘muškom Norah Jones’, očigledno se nalazi na samo njemu znanoj prekretnici: unatoč smirenoj atmosferi čitavog albuma, konflikt je i više nego prisutan: Lee je izvrstan soul pjevač kada si to dopusti biti, no što je s ostatkom?

Soulom okupane “Won’t Let Me Go“, “Baby I Want You” i “Jails & Bombs” izdvojit će ga kao sjajnog umjetnika (ispred Jacka Johnsona, primjerice), no ostalih osam pjesama (uvodnu “Listen” koja kao da je nastala kombinacijom ZZ Topa i CSNY treba preskočiti) ne razlikuje ga od sličnih akustično nastrojenih folk kantautora.

Banalni tekstovi i dosadni aranžmani imaju samo jednu pozitivnu stranu: potenciraju pravu vrijednost i ljepotu navedenih pjesama, a pitanje je kako dugo Lee može živjeti i vješto balansirati na staroj slavi prije nego ga netko brutalno otrijezni.

“Last Days at the Lodge” potvrđuje kako je Amosa Leea sve teže ukalupiti: soul, blues, rock, pop, folk i country jednako su zastupljeni u cjelini, no očigledno je koje mu vode bolje leže.