My Buddy Moose: Eh, da su barem iz Amerike…

Nakon godina i godina čekanja, riječki My Buddy Moose konačno su objavili svoj novi album koji ih je vratio u centar zbivanja. Zašto? Jer je album pravi pogodak za glazbene uši.

Od prvijenca je prošlo 11 godina i tada sam smatrao da bi My Buddy Moose mogli postići mnogo, jako mnogo jer su već tada isporučivali odlične melodične pjesme koje su spajale rock i americanu u zanimljive radiofonične cjeline. Ipak, My Buddy Moose i dalje nisu najtiražniji i najposjećeniji bend u nas, ali kreativno pružaju najbolje što mogu, a to je i dalje miks ‘američke’ glazbe na naš način.

Prošli “Shine, Shine, Shine” nije svakom legao do kraja, a jasni su i razlozi za to, pa je novi, jednostavno nazvan “IV”, imao mali veo tajne hoće li bend krenuti dalje u silaznoj putanji ili će se vratiti s možda najboljim albumom do sad. Mišljenja sam da smo bliži ovom drugom jer “IV” ima jedan nevjerojatni ‘flow’ koji me djelomično podjeća na posljednji album Rebel Stara “Reka”… Početak je brži i vedriji, a kako se krećemo prema kraju, pjesme počinju biti nešto sporije i tmurnije.

Tu nailazimo na djelomični problem kojeg Luka ima od početka karijere, a to je izgovor engleskog. Kad gledamo tekstove, tu mu se nema što zamjeriti jer odlično i smisleno slaže rime, ali u pjevanju povremeno neke stvari budu čudno otpjevane što generalno i nije loša stvar jer to daje i jednu draž cijeloj priči My Buddy Moosea.

Uvodna “Wilderness Years” je klasična stvar na kakve smo navikli od benda. Zaigrane gitare uz razne prijelaze, jedan feel good ritam i pomalo sneno pjevanje zaštitne su stvari benda na koje moraju biti ponosni jer u takvoj opuštenoj atmosferi i dobivamo najbolje stvari – ova kao da je nastala na nekom slobodnom jammanju uz pivu-dvije-tri…

“Letters From The Past” jedna je od najzaraznijih pjesama albuma. U njoj se miješa južnjački country rock s indie popom zbog čega rezultat djeluje kao neka izgubljena stvar The Jayhawksa iz njihovih najboljih dana. Na nju se nadovezuje “Terrible Place” za koju slobodno mogu reći da je najpopičnija/najradiofoničnija/najhitoidnija stvar koju su dosad napravili. Je li to u njihovoj maniri, odlučite sami.

Nakon blještavog početka dolazimo do prave divote, epski duge balade “Death Row” u kojoj je istaknuta usna harmonika u pravim dijelovima, “After The Feeling Has Gone” ima zanimljivu vokalnu interpretaciju s čestim falsetiranim dijelovima, ljubavna “Differences” pogađa baš kako i treba, “Waiting” je duet s Ivanom Smolović i tu se vraćamo na nešto živahniji štih albuma, “My People” odiše REM-ovskim refrenom, “Second Best” zvuči prljavo kao da su na njoj radili najmanje produkcijskih zahvata, dok finale pripada “Black Cloud”, velikoj baladi raskošne melodije u kojoj se nije štedjelo ni na čemu.

Zaključiti možemo samo jedno – My Buddy Moose su ponovno uspjeli u svojem naumu i pružili deset novih pjesama koje zajedno čine vrlo dojmljivu cjelinu koja će sigurno zaluditi kritiku, a ja se nadam i publiku. Jednostavnog naslova, a vrlo efektnog materijala, My Buddy Moose je pokazao da u njima ima i dalje dovoljno inata da se stvara jedan tip glazbe koji očito još nije sjeo na plodno tlo kod nas.

Kad slušamo My Buddy Moose, osjetimo duh Wilca, The Walkaboutsa, The Jayhawksa, Ryana Adamsa, pa i regionalnih On Tour ili neprežaljenih Rebel Star, što u konačnici znači da se ovdje nalazi ono za čim mnogi žude, opuštajuća glazba temeljena na americani. “IV” pruža i više od tog, a My Buddy Moose su samo potvrdili da bi kotirali jako visoko, samo da dolaze iz Amerike…