Muzička kolekcija jesen-zima 2011.

Nakon debi albuma izdanog u proljeće 2008., kantautor Justin Vernon, odnosno Bon Iver izda nasljednika na početku ljeta 2011.

U međuvremenu publika je imala prilike čuti i EP nazvan “Bloodbank”, te
razna gostovanja na tuđim pločama i projektima (koji variraju od rapa do
jazza), od kojih je najrazvikaniji onaj s Kanye Westom i Jay-Z-em (?!)
nazvan “Monster” (neće se valjda pjesma s Kanyem zvati “Ranjeno lane”).

Istoimeni nasljednik sjajnog debija iz 2008. spremao se u nešto mirnijim okolnostima, boljim uvjetima i s više živih bića oko samih kreatora. Nastajanju prvijenca je, da podsjetim, bio prisutan samo njegov autor, bješe to u američkoj pustopoljini bez igdje živog, a najbliže nečem drugom živom bile su dvije friško zaklane srne kojima se Justin Vernon hranio. U međuvremenu Vernon je zadržao ime Bon Iver, okupio nekoliko ljudi oko sebe, te sada pod tim imenom nastupa kao bend.Istoimeni album nasljednik je, kao i većina ‘drugih’ ploča, nešto boljeg zvuka, ima slabiju dozu početnog iznenađenja, pjesme su niže emocionalne nabijenosti, a bend je u uglavnom Vernonove kompozicije uveo nove boje, nijansiranje, optimizam i veću pristupačnost uz zadržanu originalnost samog autora (nije se bez vraga popeo na top-liste u raznim zemljama, uključujući Englesku i SAD).

Posebno su dobro ‘legle’ gitare, pogotovo pedal-steel. Pjevački je Vernon raširio lepezu aduta, pjeva u višim i nižim registrima, solidno dozira jedno i drugo, iako se više drži onih viših registara. Za ovakav, pristupačniji materijal, od Vernonovog pjevanja traži se kvalitativan iskorak.

Album “Bon Iver” ima veliku količinu panoramičnosti u sebi: sam Vernon rekao je da svaka pjesma reprezentira neko mjesto. Prilično je to dalek stvarateljski diskurs od onog na debiju kojeg je snimao u kućici na osami. Zapravo, za oba albuma možemo reći da su albumi putovanja: na debiju je riječ o emocionalnom putovanju, vidanju rana i osobnom propitkivanju, a ovdje je riječ o ‘stvarnom’ putovanju, iz mjesta u mjesto.

Prvi singl “Calgary” podsjeća na intimnije trenutke grupe U2 (eh, da je to duet s Bonom Voxom – kako bi se to vrtjelo po radijima), a zaključna “Beth/Rest” uvjerljivo spušta zavjesu na jedan od najboljih albuma godine.

Da specificiram, “Bon Iver” punokrvni je jesensko-zimski privatni album (slušatelj će se malo mučiti s njim u proljeće i ljeto), koji će dobiti izvrsnu nadogradnju u zvuku kapi kiše na prozoru, sa zimskom depresijom i kontempliranjem, te kao izvrstan ‘soundtrack’ za tajni život svakog od nas, kad ne želimo otkriti svoje emocije pred svekolikom javnošću/publikom/populacijom, a Justin Vernon profilirao se kao jedan od vodećih kantautora svoje generacije s jasnim osobnim pečatom, širinom vizije i emocionalnošću.