Mračno, sjetno i melankolično

U posljednje vrijeme digla se velika prašina oko Warpainta, neki pričaju o njihovoj glazbi, neki pričaju o glazbenicima s kojima surađuju, dok je nekima ipak najzanimljiviji dio iz žute štampe, odnosno tko s kime spava.

Kako nas žutilo ne zanima, tako ću se prvenstveno osvrtati na ono najbitnije, a to je sam album “Warpaint” koji im je drugi u karijeri, a došao je tri i pol godine nakon najavnog “The Fool”. Ovom zgodom su surađivale s Floodom i Nigel Godrichem što je vjerojatno i dosta utjecalo na zvuk benda.

Pjesme su mračne, i iako su u osnovi indie pop/rock usmjerenja, u sebi nose dosta trip-hopa što se ponajviše osjeća u pjesmama poput “Hi”. Sanjivo, mračno, a opet poletno zbog beata ne uspijevaju pogoditi uvijek, ali i dalje glazba Warpainta djeluje uvjerljivije i raznolikije od primjerice The xx koji sami sebe recikliraju u nedogled.Osim The xx mogli bi povući usporedbe s mnogima, od trip-hop bendova preko gothic rocka do čistih ‘indiejanaca’, a cijeli spektar utjecaja vraški dobro su zapakirali u novi proizvod. Ipak, problema ima jer tamna melankolija koja prevladava na albumu ipak često previše odsklizi prema vodoma gdje bi svatko mogao reći ‘mogle su to bolje’. I mogle su…

U prvom redu jednoličnost pjesama i pribjegavanje sličnim idejnim rješenjima pokazuju da su možda malo previše prepustile producentima da zarade svoje dolare, iako su i one potpisane pod ‘producentskim poslovima’.

Pretežito ljubavna lirika pokazuje njihovu osjećajnost, a i nježnije melodije idu tome u prilog, pa me zapravo i ne čudi tolika zaluđenost pojedinih medija za Warpaint. Kada sve stavimo na jedno mjesto, ipak su vanserijske pjesme kao “Love Is To Die” rijetke na albumu “Warpaint”, dok drugo većinom upada u jednu ravnu liniju s tek neznatnim oscilacijama.

Ponavljam, ljubiteljima bendova poput The xx, ovo će biti jedno od otkrića godine, dok bi ostali ipak mogli biti zakinuti za tu genijalnost novog albuma četiri curke iz Los Angelesa…