Možda i najbolji album Opetha

    1097

    Opeth

    Sorceress

    Datum izdanja: 30.09.2016.

    Izdavač: Nuclear Blast

    Žanr: Metal, Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Persephone
    2. Sorceress
    3. The Wild Flowers
    4. Will O The Wisp
    5. Chrysalis
    6. Sorceress 2
    7. The Seventh Sojourn
    8. Strange Brew
    9. A Fleeting Glance
    10. Era
    11. Persephone (Slight Return)

    Opethov dvanaesti studijski uradak jedan je od najiščekivanijih metal albuma ove godine, premda se u konačnici radi o prog rock albumu.

    Uz tri posljednja izdanja, “Heritage” iz 2011., “Pale Communion” iz 2014. te najnoviji, svježe objavljeni “Sorceress”, sa sigurnošću se može ustvrditi kako Opeth kao progresivni death metal bend više ne postoji, barem ne na studijskim snimkama.To je dobro, a dogodilo se više iz glazbene potrebe nego iz hira. Nakon niza izvrsnih progresivnih death metal albuma, glava benda Mikael Akerfeldt prihvatio se stvaranja impresivnog prog rocka, koji je uostalom bio u tragovima na mnogim ranijim izdanjima. Sad se u tragovima nazire metal izričaj iz prošlosti. Bilo bi ipak malo suvišno da čovjek još uvijek koristi growl vokale kad je za ‘pravo’ pjevanje zbilja nadaren, posebice specifičnom bojom glasa. Na live nastupima sve je međutim ostalo po starom – set-liste se sastavljaju od debitanskog “Orchida” iz 1995. do najnovijih izdanja, tako da nitko ne može reći da je ostao ‘kratkih rukava’.Novi album sniman je u dobro znanom studiju Rockfield pod producentskom palicom Toma Dalgetya i Mikaela Akerfeldta, a pjesme su navodno nastale unutar nekoliko mjeseci, pod deadlineom određenim od strane menadžmenta. Stiska s vremenom uz postojanje krajnjeg roka Akerfeldtu je očito dalo dobar udarac za kreativno djelovanje. Ono što je proizašlo kao krajnji proizvod jedan je od najboljih metal albuma ove godine, premda se metal ovdje nazire tek u tragovima. To je od Opetha bilo i očekivano jer dobro se zna da Opeth apsolutno nikad ne razočara. Kad se baci oko na svu proteklu diskografiju, teško da se može pronaći zbilja loša točka karijere.

    “Sorceress” je korak dalje u glazbenom istraživanju. Predvidivo je u slučaju Akerfeldtovih pjesma samo i jedino nepredvidivo. Otkrivanje struktura pjesama i dalje je uzbudljivo, a pri svakom sljedećem slušanju u pjesmama se nešto novo primjeti i čuje.

    Muziku podržava

    Album otvara instrumental “Persephone“, s klasičnim gitarama u prvom planu, a koji ugođajem, posebice zbog ženske naracije, pomalo asocira na “Born To Touch Your Feelings” Scorpionsa. Naredna naslovna mid-tempo pjesma otkriva toplinu briljantne produkcije, stilsku raznolikost i odlične Akerfeldtove tekstove, a uz početni jazz rock mračnjak koji otvara prostor za teško riffovlje dubokih gitara na intrigantnan način slušatelja poziva na fokusiranost.

    Receptura za prog antologiju nastavlja se i tijekom svih narednih pjesama koje ne ostavljaju slabu točku albuma. Kreativna rješenja za razvoj pjesama nisu novost kod Akerfeldta. U prošlosti su se znali zalomiti poneki malčice pretenciozni kontrapunktirani slučajevi, no na posljednja tri albuma kontrola prog izričaja je savršena. Pjesme su kraće i glazbeno poprilično bogatije, melodije istaknutije, a virtuozno sviranje neodoljivije.

    Trenutnu postavu Opetha čini kvintet vrhunskih glazbenika i baš na novom albumu njihova pojedinačna kompetentnost ponajviše dolazi do izražaja. Bend je uigraniji i mudriji pa je tako svaka nametljivost solo dionicama, naravno, vješto i znalački zaobiđena.

    Chysalis” je popunjena izvrsnim Mendezovim bas dionicama, bubnjar Martin Axenrot do izražaja dolazi, ako ne tijekom svih naslova, onda definitivno tijekom završne “Ere”. Svalbergove klavijature u rasponu od klavira i čembala preko hammonda do melotrona jedan su od razloga bogatstva novog albuma, a gitaristički lead izleti Fredrika Akessona daleko su od samodostatnog soliranja. To je očito već na naslovnoj pjesmi, ali i na “The Wild Flowers”, “A Fleeting Glance” ili “Era”.

    Pažnju plijeni i “Will O The Wisp” koju krase akustične gitare, vokalne linije i jednostavan, ali efektan Akessonov solo, a “The Seventh Sojourn” je jedno od moćnijih ostvarenja novije Opethove povijesti. Istočnjačkim melosom obojen poluinstrumental za čije je gudačke aranžmane zaslužan Wil Malone (Black Sabbath, Iron Maiden…), svojom drugom polovicom, uz zazivajuće Akerfeldtove vokale, spada među najljepše Opethove trenutke.

    Album zatvara spomenuta, eksplozivna i ultra zarazna “Era” na koju se nastavlja kraća klavirska dionica “Persephone (Slight Return)” čime se cijela priča vraća na početak, gdje uz “Blackwater Park” i “Ghost Reveries” počinje možda i najbolji album kojeg je Opeth ikad snimio.

    Muziku podržava
    Stisni