Možda dobar, ali teško shvatljiv album

    1215

    Odin's Court

    Deathanity

    Datum izdanja: 19.05.2008.

    Izdavač: ProgRock Records / Trolik

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Terracide
    2. Volatilestial
    3. Manifest Destiny
    4. Oceanica Toxica
    5. Mammonific
    6. Animaulic
    7. Esoterica
    8. Crownet
    9. Obesite
    10. Ode To Joy
    11. Cosmosera
    12. Vastificant

    Višegodišnji moderator dijela Dream Theaterove web stranice, Matt Brookins, od 2002. godine ima svoj bend, koji je nastanjen u Lexington Parku u Marylandu. S njime je, eto, snimio i treći studijski album “Deathanity“, koji, da previše ne duljimo, u svojoj srži donosi progresivni metal, koji u primarnom dijelu spaja Dream Theatersku preciznost i Evergreyevsku dramaturšku, mračnu dubinu.

    Činjenica je da ima i prog rock utjecaja, po uzoru na Yes, no oni su naznačeni u manjem, ali ipak zamjetnom obimu. Sve bi to bilo na mjestu da mi kompletan materijal ne djeluje nekako nabacano na jednu hrpetinu, pa onda naknadno slagan, tako da sve to više izgleda kao zastalo na pokušaju.

    I dosta se eksperimentiralo, pa se tako, uz zamjetan stalni ambijentalni prizvuk, čujan već u prvoj pjesmi “Terracide“, dosta teško prate stalne, ponekad i nepotrebne izmjene ritmova, a da o onim instrumentalnim, u kojima se ponekad stvarno zna pretjerati, i ne govorimo.

    Sve je to dovelo do toga da se u pojedinim pjesmama čovjek ‘izgubi’, jednostavno je prisiljen preskočiti ih. Drugim riječima, sve te silne izmjene i dopune toliko znaju biti zamorne da se izgubi koncentracija i niti ne osjeti kada jedna pjesma ‘preraste’ u drugu. Usprkos tome što ima vrlo žestokih, čak bih rekao i thrash riffova, nekih naznaka powera, pa saksofonističkih solaža (“Obesite”), koje, kao i neki piano (više slučajeva), skreću materijal u pravcu jazza, i koji svojom dinamikom možda upućuju na nešto drugo.

    Muziku podržava

    Dobra strana su vokalne međuigre, pogotovo dijelovi u kojima vrlo potentan Mattov vokal ‘razbija’ osjećajan i dirljiv Suzanne Warner, smanjujući tako, barem na momente, njegovu dominaciju.

    Nađe se tu i naratorskih dijelova, lijepih solaža, orkestralija s klavijaturističkim predznakom, akustika, vrlo jaki su basevi, bubnjevi… Dakle, svega ima puno, ali, kao što je navedeno, ne baš i najsretnije i najcjelovitije posloženog.

    Ipak, nađe se tu pokoja dobra pjesma, poput “Mammonific“, jedne od žešćih prog heavy pjesama, koju je dosta povukao Tom iz Evergreya. Kao i Tony iz Sonata Arctice, koji je participirao u pjesmi “Crownet“, dosta oštroj pjesmi, s elementima progresivnog rocka, power metala i jazza s avionskim završetkom.

    Ili zanimljive, prog heavy obrade Beethovenove “Ode radosti“, kao i “Cosmosera“, kojom dominira mirni ritam, osjećajno pjevanje, koje u nekoliko navrata poprima i blackerske, ‘screaming’ karakteristike.

    I tako, usprkos nekim istaknutim stvarima koje ne idu u prilog albumu, treba ipak reći da će pravi zaljubljenici progresive i u njegovih šezdeset i šest minuta pronaći nešto za sebe. Jer, nije da se nema što čuti, ali s problemom da je teško zadržati koncentraciju u svim tim silnim i stalnim promjenama, morat će se u svakom slučaju suočiti. Možda s više sreće nego ja.

    Muziku podržava