Možda bi Pink Floyd danas zvučali tako

Britanskom skladatelju, pjevaču i multiinstrumentalisti Steve Thorneu ovo je prvi samostalni uradak, kojim će nesumnjivo je, privući sasvim pristojnu pozornost. To mu garantira muzička formula ovog materijala koji je baziran na Pink Ployd, Genesis & King Crimson opusu, s utjecajem modernije progresive tipa Spock’s Beard. Još kad se spomene da mu vokali moduliraju između Peter Gabrielovih i Fishovih (Marillion), mislim da postaje jasno o kako se kvalitetnoj robi ovdje radi.

Vjerujem da se mnogi sjećaju izraelsko – engleskog projekta Steven Wilsona i Aviv Geffena pod imenom Blackfield, koji je nedavno objavio istoimeni debi. Upravo je tom djelu slično ovo ovdje. Dakle, emocionalno nabijeni progresivno – psihodelični rock s opipljivo lebdećom atmosferom, koja se nadvija nad svakom od 3181 sekunde koliko traje ovaj album, koji je u svim segmentima svojih jedanaest pjesama razrađen do najsitnijih detalja, i to po svim strukturalnim linijama.

Pogotovo se to odnosi na izrazito kompleksne instrumentalne aranžmane, koje su jednostavno rečeno – savršeno posloženi i isto tako izvedeni. Naravno da je za tako visoku razinu svirke bilo potrebno angažirati glazbenike odgovarajuće kvalitete, te ih se ovdje našlo njih desetak, od kojih ćemo istaknuti tek one poznatije, nimalo ne umanjujući kvalitete ovdje neimenovanih; Nick D’ Virgilio (bubnjevi; Spock’s Beard, Genesis, Tears For Fears), Tony Levin (bass; King Crimson, Peter Gabriel), Geoff Downess (klavijature; Asia, Yes), Paul Cock, bubnjevi i Martin Orford, klavijature, oba članovi skupine IQ, a vrijedi istaknuti i odličnu back vokalisticu Liz Allen.

Album virtuozne melodičnosti ritmički se uglavnom kreće u rasponu od baladnih naslova pa do onih srednjeg tempa, s tek pokojim izletom u oštrije, uglavnom instrumentalne, tek tu i tamo vokalne varijacije. Da bi se priča zaokružila na najbolji mogući način, sve je to trebalo pravilno isproducirati, a to je urađeno u Aubbit studiju od strane Rob Aubreyja i Steve Thornea.

Što se tiče preporuke pojedinih pjesama, ona će ovdje izostati, jer bilo bi šteta ijednu od njih izvlačiti iz cjeline. Da, baš cjeline. Upravo je to “Emotional Creatures: Part One“, i kao takvog ga je uputno konzumirati, bez preskakanja pojednih naslova. Treba se jednostavno prepustiti blagodatima zvukova koje, uz ‘standardne’ rock instrumente stvaraju flauta, vibrafon ili 12 – stings gitara, i s nestrpljenjem iščekivati “Part Two”.