Moskau: Hrvatska avangarda u dva čina

    390

    Moskau

    Violence & Sorrow

    Datum izdanja: 13.10.2017.

    Izdavač: Samostalno izdanje

    Žanr: Alternative

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Totus Tuus
    2. By Midnight I’m Gone
    3. Down Down Down
    4. Betty Murdered
    5. My Body, My Way
    6. Lady of Sorrow
    7. Captain, Row Your Boat
    8. Lady of Violence
    9. My Funny Valentine
    10. Spirits
    11. Violence
    12. The Cecil Hotel
    13. Today’s Gethsemane

    Preslušavajući našu scenu u ovoj godini, posebno onu alternativnijeg prizvuka, jasno je da je ova godina jedna od najplodonosnijih što se tiče odličnih albuma. Nekako sam dojma da svakih par tjedana dobijem neki album koji me izuje iz cipela, a najesen se to čak još i intenziviralo. Novi album kolektiva Moskau je još jedan pun pogodak.

    Moskau su se razvili tijekom godina. Dok su na početku karijere težili noise zvuku, danas su došli do faze gdje ih najviše opčinjava mrak Nicka Cavea i Toma Waitsa. Album je koncipiran u dva dijela (dvije ploče koje će biti izdane uskoro), pa je tako i album dobio ‘podijeljeni’ naziv “Violence & Sorrow“. No, da je to baš točno podijeljeno po pločama, ne bih se složio. Generalno, oba elementa se mogu pronaći u oba dijela, posebno jer se tužnjikava atmosfera nalazi u prvom dijelu, dok je drugi dio nešto neurotičniji, zbog čega bi naziv “Sorrow & Violence” imao više smisla. Ali to je najmanje važno, jer album djeluje kao kompaktna cjelina kojoj je jedina mana možda nedovoljno dobar engleski izgovor.

    Muziku podržava

    Uvodna “Totus Tuus” kao da je ispala iz pjesmarice nastale suradnjom Einstürzende Neubautena i Scotta Walkera, dok već sa sljedećom ulaze u teritorij najvećeg mraka Nicka Cavea tijekom kojega je sam sjedio za klavirom. Cijelu tu priču zakucava pjesma “Down Down Down” najrockerskija pjesma albuma koja pak ima uzore iz vremena punog benda Willard Grant Conspiracyja, tamo negdje oko albuma “Regard The End”.

    Već s takvim uvodom Moskau su jasno pokazali željeni smjer u svojem stvaralaštvu, naizgled vrlo introventirana glazba koja će najviše pogađati isto takve osobe. Naravno, to apsolutno nikoga ne isključuje da podjednako uživa u ovim pjesmama, jer imaju ne samo moćne pripovjedačke djelove, nego i odličnu glazbenu imaginaciju koja se savršeno stapa s tekstovima, zbog čega je atmosfera u pjesmama vrlo napeta, iako ih je većina laganog karaktera.

    U svemu tome se poklapaju i vokali koji su dobrim dijelom bardovski, onako kako zamišljate pjevače u nekim retro filmovima koji u zadimljenim barovima pjevaju o svojim potonulim lađama. Da skratim priču, Moskau su pogodili točno pravu dozu tuge zbog čega album i djeluje toliko moćno, a ne prelazi u neku patetiku ili pretencioznost, iako je bilo mnogo temelja za to.

    Do kraja prvog dijela nalazi se još nekoliko balada od kojih se svakako najviše ističe posljednja stvar “Captain, Row Your Boat” koja je pod velikim utjecajem Bowieja od prije nekoliko dekada (u stilu ‘Ground Control to Major Tom’).

    Drugi dio je nešto dinamičniji, počevši od vrlo upečatljive “Lady of Violence” pa nadalje. Iz tog dijela se najviše ističu “Spirit”, koja bi svakako mogla ostati zapamćena kao jedna od najradiofoničnijih stvari albuma, “Violence”, koja ih vraća u noirserske početke, te “The Cecil Hotel” na tragu Toma Waitsa.

    Na početku recenzije sam se namjerno izrazio kolektiv, a ne bend, jer Moskau generalno funkcionira prema takvom principu, posebno uživo kada su njihovi nastupi prije performansi, a tek onda koncerti. Članovi se često mijenjaju, uskaču kako tko može, pa ih uz okosnicu benda može biti stvarno mnogo. To daje posebnu dinamiku koja Moskau očito odgovara, budući da rade sve jače i bolje albume. Već su i prethodni albumi bili prilično dobri, ali ovdje je sve sjelo baš kako treba. Ne bi me začudilo da mnogi ovaj album proglase albumom godine.

    Muziku podržava
    Stisni