Monotonija i repetitivnost kao ključ za genijalnost

Dvije godine nakon albuma “Now, Diabolical”, o čijoj se kvaliteti dosta diskutiralo i oprečno razmišljalo, i koji je koncertno promoviran i u Zagrebu, njegovi tvorci Satyricon vratili su se na metal scenu novim ostvarenjem. I to u više nego velikom stilu, što je, kada se uzme u obzir njihovo prethodno izdanje, bilo poprilično neočekivano.

Satyricon je, kako je poznato, jedan od važnijih bendova ‘zlatne ere’ norveškog black metala iz prve polovice devedesetih, svoj vrhunac dostigao albumom “Nemesis Divina” iz 1997., no kao i velika većina ostalih koji pripadaju već spomenutom razdoblju, već godinama daleko od zvuka kojim je započet razvoj blacka.

I dok jedni u tome vide prirodnu progresiju i napredak benda, ‘die-hard’ fanovima norveške scene album poput “The Age of Nero” u većini bi slučajeva mogao poslužiti samo za kompletiranje kolekcije Satyriconovih albuma.

Riječ je o albumu koji s instrumentalne strane u sebi objedinjuje najbolje s “Now, Diabolical” i njegovog prethodnika “Vulcano” (2002.), koji se donekle može uzeti kao prijeloman trenutak u stvaranju svojevrsnog novog zvuka. Međutim, dok je prošli album nepotpunim činilo odsustvo kontinuirane atmosferičnosti, ta je pogreška ovdje ispravljena pa je, gledano u tom kontekstu, album blizak i “Rebel Extravaganzi”.

Rezultat takvog spoja, koji na mahove zvuči kao nešto što bi se moglo nazvati black’n’roll, pokazao se kao impresivan, unatoč činjenici kako se u današnjem glazbenom izričaju benda može pronaći sve i svašta, dok se sam black metal može čuti tek kako se, pomno zapakiran i skriven, provlači kroz ostale, mnogo izraženije komponente.

Snimivši vjerojatno najprogresivniji album do sada, glavno obilježje Satyriconova zvuka predstavljaju, na određeni način, monotone dionice, kako gitarističke, tako i bubnjarske.

No iako se protežu u beskraj, one nisu nimalo dosadne ili zamorne. Upravo suprotno – Satyricon je ovdje postigao ono što su tek malobrojni uspjeli; složiti zvuk baziran na repetitivnim, jednoličnim elementima, koji je unatoč tome itekako slušljiv i uzbudljiv.

Dinamično ‘Doba Nerona’ otvara pjesma “Commando“, jedno od tipičnih novih ostvarenja s već navedenim karakteristikama, i od njezinog početka očit je, u usporedbi s prethodna dva, prilično slična ostvarenja, nešto kompleksniji zvuk neusporedivo teže atmosfere.

Ono što novim pjesmama pruža zanimljivost, zbog koje je teško prestati iznova preslušavati ovaj album, jesu gitare.

To je, nešto više nego u prvoj pjesmi, naglašeno u hipnotizirajućoj “The Wolfpack“, čija struktura savršeno prati njenu okultnu tematiku, a pogotovo u trećoj “Black Crown on a Tombstone”, najsnažnijoj i ‘najglasnijoj’ pjesmi na albumu. Radi se o pjesmi koja se sastoji od četiri minute koje bi se mogle okarakterizirati kao ‘varijacija na temu’, odnosno na djelu je jedan riff koji se konstantno ponavlja.

S obzirom na taj aspekt, njoj je veoma slična odlična “My Skin Is Cold“, koja uz to ima i energični, catchy refren, u suprotnosti sa sporijim gitarističkim dijelovima.

Dakako, na albumu se nalazi i nekoliko pjesama koje su u potpunosti odsvirane u sporom, ‘razvučenijem’ tempu. Najzapaženija među njima svakako je “The Sign of the Trident“, mračna, na nekim dijelovima i narativna pjesma, s prizvukom koji se jednostavno može opisati kao dijaboličan i izopačen.

Tek kada sam čula novi album, a pogotovo pjesmu “Black Crown on a Tombstone“, shvatila sam kako upravo taj razorni zvuk gitare, koji se vješto provlači svakom sekundom albuma, predstavlja ‘čarobnu formulu’, zbog čijeg nedostatka nisam imala preveliku želju za čestim slušanjem prošla dva albuma. Oni neosporno jesu bili na tragu novoga, ali se u usporedbi s njim doimaju tek kao slabiji preludij, u čijoj se srži doduše krije dobra zamisao, no ona nije izražena na pravi način.

A usput rečeno, u limitiranom izdanju albuma dolazi i bonus disk s osam pjesama, među kojima je i prva verzija pjesme “My Skin Is Cold”, ‘skinuta’ s EP-a koji je objavljen nešto ranije ove godine. I tu se može dobro vidjeti koliko je verzija s novog albuma razrađenija, da ne kažem bolja i kvalitetnija.

Osim nje, među bonus pjesmama nalaze se radio verzije i razni miksevi novih i starijih pjesama, te live verzije potonjih. Vrijedna je spomena, prvenstveno zbog odličnih blast beatova, i “Die by My Hand“, pjesma na kojoj se Frost još jedanput pokazao i dokazao kao jedan od ponajboljih bubnjara u black metalu.

Nakon svega ispada da su prošla dva, spomenuta albuma, nešto kao vježba za veliko finale, koje je konačno pred nama.

Satyricon je, srećom, pronašao sve ono što mu je nedostajalo, stvorivši album potpuno različit od svojih klasika iz prve faze karijere. No koji je svejedno u rangu s njima. Time je nagovijestio kako je jedno više nego sigurno – nova zlatna era benda upravo je na pomolu.