Moderno ograničena buntovnost

Šezdeset i sedam minuta trajanja ne bi toliko privlačilo pozornost da se radi o nekakvom progressive metal izdanju, no u slučajevima ‘modernijih’ metalaca to je, u najmanju ruku, neuobičajeno i rijetko.

No time se očito nisu zamarali Austrijanci Artas koji su na svoj drugi album ‘utrpali’ čak šesnaest pjesama, valjda sve koje su napisali, pa njegova dužina stoga niti ne čudi. A i ne čudi zato što su složili ipak malo razrađeniji i zanimljiviji album nego što je to slučaj kod bendova koji najčešće kombiniraju brutalni ili melodični death & thrash metal i hardcore, pa što ispadne – ispadne.

Više puta ništa nego nešto, no ovdje je zato sistematizacija ipak nešto zanimljivija, struktura je sastavljena od više elemenata, pa zvuči zanimljivije i napetije. Žestokim i brzim, agresivnim i strašno prodornim melodeath/thrash riffovima pridodano je gromovito bubnjanje svih snaga, brzina i stilova, s izraženo mračnom, darkerskom, razbijačkom atmosferom.

Vokali se kontinuirano mijenjaju (clean, screams, growl, harsh, schutting), što puni doprinosi na dinamičnosti, dosta je melodičnih interludija, a struktura pjesama više podsjeća na progresivne nego na death-core radove.

To znači da je uključena i smislenija, raslojenija varijanta skladanja pjesama, s ritmičkim raznolikostima, višeobraznim instrumentalnim sekcijama, no ništa što bi dinamiku i brutalu jače uzdrmalo i natjeralo da ‘klekne’ ili ustupi dominaciju, a opet da sve ne bude prenasilno.

Posebnost albuma je i ta što su pjesme pisane i pjevane na četiri jezika, pa tako osim na engleskom, sve to dobro zvuči i na španjolskom (“No Pasarán“), njemačkom (“Rassenhass“), francuskom (ambijentalna “Le Saboteur“) ili pak na engleskom (“Fortress Of No Hope“, “The Day The Books Will Burn Again“).

Uključimo li tu i akustičnu laganicu “Surrounded By Darkness We Are Able To See The Stars” jasno je da se radi o univerzalnom albumu, s mnoštvom stilova, ne samo generalno gledajući, nego i unutar skoro svakog tracka. To će sigurno mnogima zasmetati, ali isto tako i mnogima odgovarati.

No kako su suprotnosti i kontroverze uvijek dobro prolazile, i prolazit će na svim poljima, dojam da bi “Riotology“, koji je osim svega navedenog i izrazito moćno produciran (Jacob Hansen), mogao udahnuti dašak, pa teško je reći svježine jer je za tako nešto pretežak, prije kompozitorske snage i konstruktivnosti, u sve dosadniju i jednoličniju ‘modern metal’ scenu, nakon svakog njegova slušanja sve je jači.