Moderno, moderno

    925

    Paul Weller

    Saturn's Pattern

    Datum izdanja: 18.05.2015.

    Izdavač: Parlophone / Dancing Bear

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. White Sky
    2. Saturn’s Pattern
    3. Going My Way
    4. Long Time
    5. Pick It Up
    6. I’m Where I Should Be
    7. Phoenix
    8. In The Car
    9. These City Streets

    Junak radničke klase, nekadašnji šef Jama, te kreator nekoliko uistinu zanimljivih posljednjih ploča Paul Weller nastavlja na “Saturn’s Pattern” stvarati nova suzvučja u technicoloru.

    On je mlad u duši, a “Saturn’s Pattern” zvuči kao da Weller stvara nešto što vole mladi.Stari suradnik Simon Dine je otišao uz šporke riči (Paul i Simon su trenutno na sudu zbog spora oko novaca), ali to se toliko ne osjeti.“Saturn’s Pattern” je energična, ekstrovertirana ploča kvartovskog frajera koji podučava tek stasale pripadnike muškog spola uličnim trikovima. I ima ih. I koristi ih. Distorzije, synthovi, prateći vokali, moćni ritmovi susreću se u potentnom, nepredvidivom miksu koji ipak bolje zvuči na prvo nego na deseto ili dvadeseto slušanje.

    Album počinje eksplozivnim bluesom “White Sky“- Weller zvuči kao da mu se ne da čuvati zdravlje, nego bezobrazno maltretira svoje glasovne žice, dok mu bubnjar mlati po kompletu bubnjeva kao da ih kažnjava. Vokal mu je provučen kroz razne elektro-điđamiđe, no stvara se intrigantna zvučna tapiserija koja će dovoljno dugo čačkati uši slušatelja prije nego što isti shvati da tu zapravo nema nešto esencijalno za reći, no lako je uživati u rasprskavanju različitih zvučnih ekskurzija koje evociraju Led Zeppeline i druge legendarne hard rock začinjavce.

    Muziku podržava

    “White Sky” priprema slušatelja za ostatak albuma, koji se kreće na kontinuumu na kojem je jedan kraj buke, a na drugom su mirnije teme kao što je beachboysovska “Going My Way“. “I’m Where I Should Be” i “Phoenix” su solidni pop-brojevi klasične strukture u koje je nadodano nekoliko elektroničkih efekata. I nitko se tako nečeg nema što sramiti. Odsvirani su čvrsto i robusno, a odulja i pomalo atmosferična “These City Streets” youngovski zaključuje ovih tričetvrt sata zanimljivih momenata.

    Weller je opet pogodio, no ovaj mu se album slušao manje pobožno nego “22 Dreams” ili “Sonik Kicks“.

    Muziku podržava
    Stisni