Orchid
The Zodiac Sessions
Datum izdanja: 01.11.2013.
Izdavač: Nuclear Blast
Žanr: Metal, Rock, Stoner
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Uspjeh Orchidovog drugog albuma “The Mouths of Madness” nagnao je Nuclear Blast da se pobrine da i preostala njegova izdanja postanu dostupnija nego su to dosad bila.
Kako su taj album i prethodna dva EP-a doživjeli vrlo agilnu bjelosvjetsku promociju, preostalo je da se isto dogodi i s premijernim EP-om “Through The Devil’s Doorway” (2009.) i albumom “Capricorn” (2011.), koji je Orchidu i otvorio vrata Nuclear Blasta. I tako su se oba izdanja našla na jednom, i to obrnutim redoslijedom, prvo LP, pa EP, u remasteriziranoj verziji na način koji nije puno naškodio soundu izvornih izdanja u smislu da je i ovaj mračan, relativno težak i poprilično sirov, dakle, retroistički.
“Capricorn” se odvažno uhvatio u koštac s ostavštinom heavy/dooma Black Sabbatha i progresivnom psihodramatičnošću Iron Butterflya, dijelom i psihodelijom The Doorsa i jedini možebitni problem mu je traženje odgovarajuće forme sounda. Tako pjesme katkad djeluju više eksperimentalno-istraživački nego konkretno i komotno, a generalno više leže na prog rock/metal temeljima, no mračne dramatičnosti, zamračenosti, težine, te metalne energičnosti im ni u kom slučaju ne nedostaje. Za razliku od follow-upa, ovom albumu je jedna od značajnijih karakteristika naglašeniji kontrast između muljevitih, trulih gitarskih riffova i onih sa cleany tonovima, koji uključuju i heavy naklonjenije solodionice, ponekad čak znaju ‘pojesti’ odlične vokale Thea Mindell, a iako je uloga bubnjeva i basa relativno nejasna, u suštini djeluje više metalno nego rockerski. Dakle, oslanjanje na Black Sabbath je daleko razvidnije (“Cosmonaut of Three”), a neki naslovi imaju i zamjetnije elektroničke implentante (“Electric Father”).
Širok spektar ritmičnosti jedna mu je od jačih strana, pa tako u strukturi naslova slušamo kombinacije usporenih, jedva pokretnih ritmova, one srednjih, kontroliranih, a čak i neobuzdanijih, bržih varijanti. Jedan od takvih primjera dočekuje nas već u uvodnoj pjesmi “Eyes Behind The Wall” s doom rock melodijama, melodičnim solažama, izrazito distorziranim, slojevitim riffovima i bombastičnim bubnjarskim prijelazima. Spori, tromi ritmovi po uzoru na Black Sabbath početni su dijelovi pjesama “Capricorn” i “Down Into The Earth“, s time da obje u drugim polovicama ubrzavaju i ‘čiste’ riffična izražavanja, a “Black Funeral” je kombinacija teškog dooma i psihodelije, s početnim jazzy razigravanjem basa i činela. “Albatros” priziva sjećanja na “Planet Caravan” i “Change”, a s EP-a “Through The Devil’s Doorway”, “No One Makes a Sound” bi se najviše uklapala u “Capricorn” opus.
Orchid je, nedvojbeno, već svojim nastupnim izdanjima pokazao da je ime na koje se ozbiljno može računati u krugovima obožavatelja retro rocka, a ovogodišnji album “The Mouths of Madness” potvrdio je da mu je jako malo trebalo da se konsolidira i kreira sound po kojem će, barem u minimalnim okvirima, biti prepoznatljiv. To baš i nije tako lak zadatak, pogotovo kada reciklirate ono što je dosad na stotine raznih načina reciklirano. Najčešće ne baš uspješno i duže pamtljivo, no ovdje nije takav slučaj, ili barem ne u potpunosti. I to je razlog za jedan omanji plus. U najmanju ruku.