Moderniji gospodari psihodelije

    708

    Orchid

    The Zodiac Sessions

    Datum izdanja: 01.11.2013.

    Izdavač: Nuclear Blast

    Žanr: Metal, Rock, Stoner

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Eyes Behind The Wall
    2. Capricorn
    3. Black Funeral
    4. Masters Of It All
    5. Down Into The Earth
    6. He Who Walks Alone
    7. Cosmonaut Of Three
    8. Electric Father
    9. Albatross
    10. Into The Sun
    11. Eastern Woman
    12. Son Of Misery
    13. No One Makes A Sound

    Uspjeh Orchidovog drugog albuma “The Mouths of Madness” nagnao je Nuclear Blast da se pobrine da i preostala njegova izdanja postanu dostupnija nego su to dosad bila.

    Kako su taj album i prethodna dva EP-a doživjeli vrlo agilnu bjelosvjetsku promociju, preostalo je da se isto dogodi i s premijernim EP-om “Through The Devil’s Doorway” (2009.) i albumom “Capricorn” (2011.), koji je Orchidu i otvorio vrata Nuclear Blasta. I tako su se oba izdanja našla na jednom, i to obrnutim redoslijedom, prvo LP, pa EP, u remasteriziranoj verziji na način koji nije puno naškodio soundu izvornih izdanja u smislu da je i ovaj mračan, relativno težak i poprilično sirov, dakle, retroistički.

    “Capricorn” se odvažno uhvatio u koštac s ostavštinom heavy/dooma Black Sabbatha i progresivnom psihodramatičnošću Iron Butterflya, dijelom i psihodelijom The Doorsa i jedini možebitni problem mu je traženje odgovarajuće forme sounda. Tako pjesme katkad djeluju više eksperimentalno-istraživački nego konkretno i komotno, a generalno više leže na prog rock/metal temeljima, no mračne dramatičnosti, zamračenosti, težine, te metalne energičnosti im ni u kom slučaju ne nedostaje. Za razliku od follow-upa, ovom albumu je jedna od značajnijih karakteristika naglašeniji kontrast između muljevitih, trulih gitarskih riffova i onih sa cleany tonovima, koji uključuju i heavy naklonjenije solodionice, ponekad čak znaju ‘pojesti’ odlične vokale Thea Mindell, a iako je uloga bubnjeva i basa relativno nejasna, u suštini djeluje više metalno nego rockerski. Dakle, oslanjanje na Black Sabbath je daleko razvidnije (“Cosmonaut of Three”), a neki naslovi imaju i zamjetnije elektroničke implentante (“Electric Father”).

    Širok spektar ritmičnosti jedna mu je od jačih strana, pa tako u strukturi naslova slušamo kombinacije usporenih, jedva pokretnih ritmova, one srednjih, kontroliranih, a čak i neobuzdanijih, bržih varijanti. Jedan od takvih primjera dočekuje nas već u uvodnoj pjesmi “Eyes Behind The Wall” s doom rock melodijama, melodičnim solažama, izrazito distorziranim, slojevitim riffovima i bombastičnim bubnjarskim prijelazima. Spori, tromi ritmovi po uzoru na Black Sabbath početni su dijelovi pjesama “Capricorn” i “Down Into The Earth“, s time da obje u drugim polovicama ubrzavaju i ‘čiste’ riffična izražavanja, a “Black Funeral” je kombinacija teškog dooma i psihodelije, s početnim jazzy razigravanjem basa i činela. “Albatros” priziva sjećanja na “Planet Caravan” i “Change”, a s EP-a “Through The Devil’s Doorway”, “No One Makes a Sound” bi se najviše uklapala u “Capricorn” opus.

    Orchid je, nedvojbeno, već svojim nastupnim izdanjima pokazao da je ime na koje se ozbiljno može računati u krugovima obožavatelja retro rocka, a ovogodišnji album “The Mouths of Madness” potvrdio je da mu je jako malo trebalo da se konsolidira i kreira sound po kojem će, barem u minimalnim okvirima, biti prepoznatljiv. To baš i nije tako lak zadatak, pogotovo kada reciklirate ono što je dosad na stotine raznih načina reciklirano. Najčešće ne baš uspješno i duže pamtljivo, no ovdje nije takav slučaj, ili barem ne u potpunosti. I to je razlog za jedan omanji plus. U najmanju ruku.

    Muziku podržava