Moderni R&B na stari soul način

    2410

    Janelle Monae

    The ArchAndroid (Suites II and III)

    Datum izdanja: 15.07.2010.

    Izdavač: Bad Boy Records / Dancing Bear

    Žanr: Art, R&B, Soul

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Suite II Overture
    2. Dance or Die feat. Saul Williams
    3. Faster
    4. Locked Inside
    5. Sir Greendown
    6. Cold War
    7. Tightrope feat. Big Boi
    8. Neon Gumbo
    9. Oh, Maker
    10. Come Alive (War of the Roses)
    11. Mushrooms & Roses
    12. Suite III Overture
    13. Neon Valley Street
    14. Make the Bus feat. of Montreal
    15. Wondaland
    16. 57821 feat. Deep Cotton)
    17. Say You’ll Go
    18. BabopbyeYa

    Janelle Monae: The ArchAndroid. Genre: Contemporary R&B, Neo Soul. Label: Bad Boy Records (founded by Sean “Diddy” Combs).

    Čitajući ove zadnje dvije informacije pred očima su mi prolazile slike
    Rihanne i njenog prostog dečka, Beyonce koja ne zna zašto ju ne voli i
    svi mogući stereotipi o današnjoj R&B sceni iz moje glave koji su mi
    u tom trenu bili dostupni.

    Istina, nepravedno je nešto pri prvom kontaktu trpati u jedan koš, no pri ovakvom opisu s moje strane je bilo vrlo optimistično očekivati bilo što drugo od debi albuma Janelle Monae. Kako to često predvidljivo biva kod ovakvih situacija, kao iz američkih sitcomova gdje ksenofob mora naučiti važnu životnu lekciju, svi stereotipi i predrasude su brzo pali u vodu zajedno s prvim taktovima “The ArchAndroida” sa zvučnika.

    Janelle Moneae je inače rođena u Kansas Cityu ne tako davne 1985. godine, odakle se seli u New York kako bi završila Akademiju dramskih umjetnosti. Plan joj je bio poslije akademije početi polako graditi karijeru na Broadwayu, no na kraju se ipak počela baviti profesionalno isključivo glazbom. Selidbom u Atlantu slučajno upoznaje dečke iz OutKasta i gostuje na njihovom albumu, što su neosporno vrlo visoke reference za bilo kakvo daljnje bavljenje glazbom.

    Muziku podržava

    “The ArchAndroid” je u teoriji konceptualni album na kojemu Janelle Monae pokušava ispričati jednu veću priču pod nazivom “Metropolis“, uglavnom inspiriranu kultnim filmom iz 1927. istog imena. Primijetiti ćete da je podnaslov albuma “Suites II i III“, što bi značilo da je “Suite I” morao izaći nešto prije ovog albuma. Prvi dio priče se zvao “Metropolis: Suite I” te je izašao 2007. godine u obliku EP-a.

    Koliko se osjeti u tekstovima pjesmama da je riječ o konceptualnom albumu? Iskreno, ne baš previše, pjesme su većinom potpuno individualne i nezavisne s tek mjestimičnim naznakama u tekstovima kako je riječ o većoj cjelini, no u globalu album je tipično za pop glazbu tekstualno apstraktan i dopušta veliku širinu shvaćanja značenja.

    Sve skupa počinje potpuno netipično, kratkom orkestracijom pod imenom “Suite II Overture” koja služi kao kratki uvod u “Suite II“, odnosno drugi dio “Metropolisa” i prvi dio albuma “The ArchAndroid”. Ono što zatim slijedi je vjerojatno jedan od najjačih sljedova pjesama na jednom disku i na jednom omotu u zadnje vrijeme, među kojima su “Cold War” koja zvuči dovoljno hitoidno kao da je izašla iz zlatnog vremena big beata, zarazna rap stvar “Dance or Die“, odlična balada “Sir Greendown” te kao vrhunac, tri izvrsne pop-soul stvari – “Faster“, “Locked Inside” i “Tightrope“.

    Iako se naravno radi o potpuno moderno i profesionalno isproduciranim pjesmama, glas Janelle Monae svejedno uspijeva izazvati onaj karakteristični topli soul osjećaj kod slušatelja kao iz najboljih Motown vremena.

    Vrijedi istaknuti još i ludu swing-rock kombinaciju u pjesmi “Come Alive” te tri vrlo lijepe dream-pop pjesme “Make the Bus” (na kojoj gostuje Of Montreal), “Wondaland” i “57821“. Prema kraju albuma Janelle se sve više okreće već spomenutoj konceptualnoj strani albuma, a naročito u zadnje dvije stvari, “Say You’ll Go” i “BebopbyeYa” koje nažalost spadaju i među ahilove pete ovog albuma. Iako traju pretencioznih šest odnosno skoro devet minuta, ne uspijevaju opravdati svoju pretencioznost te umjesto toga nude uglavnom repetitivnost i zamor.

    Među lošije pjesme spada i “Mushrooms & Roses“, koja također traje dobrih pet minuta, te sve zajedno imamo album koji je bespotrebno produžen nezanemarivih dvadeset minuta. Janelle Monae se ipak najbolje snalazi u tradicionalnoj trominutnoj pop formi u kojoj je, mora se priznati, već na debi albumu napravila neke iznimne stvari.

    U salvi hvalospjeva koje sam većinom čitao u komentarima na Internetu, našao se jedan vrlo zanimljiv, koji je doduše, za razliku od mene, poprilično ‘oprao’ album. U osnovi, poanta podužeg komentara je bila ‘U čemu je velika stvar? Što je netko konačno snimio pristojnu pop ploču?’.

    Uz ogromno naslijeđe soul diva poput Arethe Franklin, pop velikana poput Michaela Jacksona te cjelokupne moderne pop zajednice, Janelle Monae je uspjela snimiti album na kojem ih uspijeva sve iskombinirati a opet zvučati potpuno svoje. Uspijeva ih sve pomalo oponašati a opet zvučati svježe. S 24 godine. Velika je to stvar, anonimni korisniče Interneta.

    Muziku podržava