Moby: Opservacija kroz postmoderno zrcalo

Kada u nogometnim krugovima govorimo o veličanstvenom ćelavcu, mnogima prvo na pamet padne veliki talijanski sudac Pierluigi Collina. Kada bi takvu sintagmu upotrijebili u glazbenom podneblju, mnogima bi na pamet pali i Billy Corgan i Michael Stipe, dok bi u elektronskom izričaju primat preuzeo Richard Melville Hall, poznatiji pod scenskim imenom Moby. Amerikanac je već trideset godina sinonim za popularizaciju elektronske i dance glazbe, a albumi iz devedesetih i početkom dvijetisućitih čine se kao programirani u svijest mnogih koji su tada otkrivali elektroniku. Iako se čini da u posljednje vrijeme studijski stagnira i nije možda na istoj razini kao prije petnaestak godina, Moby je protekle vrijedno radio, što solo projekte, što s The Void Pacific Choir, s kojima je i ujedno snimio dva, pomalo neutralna, albuma.

Ako vas petnaesti album “Everything Was Beautiful, and Nothing Hurt” na nešto podsjeća, onda ste očito ljubitelj postmoderne književnosti i opusa Kurta Vonneguta. Naravno, naziv albuma je referenca na epitaf glavnog junaka iz Vonnegutova romana “Klaonica 5”, a povezanost s putovanjem kroz vrijeme i mračnim vremenima Drugog svjetskog rata prisutna je na metafizičkoj razini, što je itekako osjetno kroz atmosferu i stihove na ovom izdanju.

Moby se možda kroz godine vrlo suptilno mijenjao, ali očito je da uvijek radi što hoće i rijetko kada ovisi o trendovima. Tu se izuzetno omogućuje autorova iskrenost u radu i s druge strane, stajanje s obje noge čvrsto na zemlji. Bez prevelikih mobilizacijskih trenutaka u kojem će okupiti svemoguću ekipu producenata, Moby još uvijek većinu posla radi sam, a poveznice s pop kulturom i drugim umjetnostima samo su nadogradnja u kojem se širi kontekst stvaralačkog rada.

Kroz album se prožimaju različiti ambijentalni trenuci kakvi su prisutni na samostalnom izdanju iz 2016. s ipak povećanim udjelom onog malog, ali neizmjernog bitnog sastojka kojeg Moby ima u kreiranju pjesama koje dižu cjelokupno djelo. Takvi trenuci prisutni su na singlu “Like a Motherless Child” i “Welcome to Hard Times”, dok se klasični ‘mobijevski’ trenutak dobiva s zaključnim numerama.

Nekako se čini da je dosta toga podređeno i samom tom zaključnom dijelu u kojem se ističe “This Wild Darkness” u čije je stvaranje uključena čitava svita glazbenika i umjetnika. Pjesma je to u kojoj Moby nariče svojevrsnu ispovijed nepoznatoj osobi, a za prelijepi refren zaslužne su Apollo Jane, Mindy Jones i Brie O’Bannon koje mu pružaju nadu kako će ‘svijetlo obasjati njegov put’. Kada se tako postave temelji pjesme, emotivna nota kod slušatelja je pobuđena i dobivamo Mobyja u njegovom ogoljenom obliku. Ne bih pjesme uspoređivao s nezadrživim starim uspješnicama poput “Natural Blues” ili “In My Heart”, ali prisutna je nevjerojatna količina energije koja vas tjera da pjesmu vrtite opet i opet.

Kako je Vonnegutov roman antiratni, tako je i “Everything Was Beautiful, and Nothing Hurt” praktički antivremenski. Ne podliježe klasičnom žanrovskom pravu jer bit će slušan i u trenucima sreće i tuge, a vrijeme, ta temeljna fizikalna veličina, neuhvatljivo je i samo dio je čovjekovog intelektualnog aparata. Takvo stanje stvari zasigurno odgovara onoj početnoj premisi koje smo se dotakli kada smo rekli da je glavni lik romana putovao kroz vrijeme, u prošlost i budućnost. Na neki način, i sam Moby je ekvivalent Vonnegutovom liku. Čas nas svojim pjesmama vodi u prošla vremena, čas u buduća, a najmanje što želi je ostati zarobljen u sadašnjosti. Vjerujem da se sam glazbenik referirao i na porast netolerancije u društvu pa i klimatske promjene te općenito stanje u svijetu koje smatra neizdrživim.

Albumu je svakako najveća prednost sam kraj, sukob privatnih problema i društvenih mijena te nadrealnog trip hop ugođaja koje bi se lako moglo usporediti s Trickyjem i Portisheadom u najboljim danima s kraja dvadesetog stoljeća. Izmjena pozitivnosti i negativnosti, prošle nade i budućeg straha, posve zasjenjuju gotovo neutralan i nešto manje pamtljiv početak koji služi kao uvertira za zadnju trećinu. Kako album gledamo kao cjelinu, dobili smo posve mobijevsko djelo, inspirirano životnim trenucima, osobnim brigama i društvenim problemima. U promatranju sveopćeg opusa veličanstvenog elektronskog ćelavca “Everything Was Beautiful, and Nothing Hurt” neće pripadati samom vrhu diskografije kada će se o njemu pisati biografije ili slagati liste, ali će biti lišeno kritika na račun autorove povećane proizvodnje i inspiracije posljednjih godina. Dekadencija je u Mobyjevih prvih trideset godina rada još uvijek strani pojam. Za društvo u cjelini se to ne bi moglo reći.