Mlađi duhovni brat Bryana Ferrya snimio je album koji mu neće biti problem zaboraviti

Vjerojatno se teško zvati Brett Anderson. Pišeš stihove i skladate melodije koji su inspirirani bolom, a ekipa ‘tamo-nekih-šta-ja-znam-kojih’ rock kritičara te naziva pretencioznim fejkerom ili pak šmirantom.

S grupom Suede je stekao kultni status, a nakon raspada grupe sudjelovao je u projektu The Tears s Bernardom Butlerom, no ta suradnja nije donijela ono što su očekivali.

Prošle godine objavio je uglavnom prihvaćen nastupni solo album, natopljen intimnim temama, a već ove odlučio objaviti i nasljednika, čime zarađuje peticu iz marljivosti i zalaganja.

Na albumu “Wilderness” ultimativni ‘plačimačak’ britpopa i dalje pokazuje da je sjajan pjevač, da zna složiti pjesmu te da još uvijek postoji puno suza u njegovim očima koje će podariti okolini. Kad već nema inspiracije. Nažalost.

Postavlja se pitanje, da fan Bretta Andersona dođe u CD shop sa 140 kn u džepu, i kaže prodavaču: ‘Osim što sam fan Bretta Andersona, zašto da još kupim taj album?’, što bi mu prodavač mogao reći?

Čak i od osobe koja je i inače sklona pretjeranom analiziranju i besramnom kritiziranju sveg i svačeg, kao što je potpisnik ovih redova, teško je izvući odgovor na pitanje što je točno na albumu krivo.

Ovaj album podsjeća na radove Eltona Johna iz osamdesetih i devedesetih. Drugim riječima, sve je briljantno, dobre melodije, odlično pjevanje, stvari su sklopljene zanatski izvrsno, na način da potaknu neku emociju, neki jaki dojam, ali taj učinak jednostavno izostaje.

Egzaktno rečeno i bez filozofiranja, fali ono nešto što će potaknuti slušatelja da još koji put CD zavrti u playeru te da mu posveti dodatnu pažnju, više od one koje pokazujemo kad nas nešto na prvi pogled zanima. Album je baš prosječan, a ako glazbeni konzument želi nešto tugaljivo, senzibilno i plačljivo, postoji mnogo izvođača koji to rade bolje.

Ipak, i na ovakvom albumu James Blunt može štošta naučiti: “Blessed” je dragulj koji strši svojim svečanim tonom iznad prosjeka albuma i pokazuje smjer kojim je Anderson trebao krenuti: hipnotička klavirska dionica, jednostavna ljupka melodija i neodoljivi refren, što čini pjesmu neizostavnim koncertnim favoritom, pjesmom za zaljubljene i one koji će tek to postati (a to smo svi, osim ako nismo u prvoj skupini).

Nadajmo se da će neka od naših bezobrazno bogatih telefonskih kompanija prepoznati ljepotu ove pjesme te ju iskoristiti u svojim poslovično nenametljivim reklamama. Također, “Funeral Mantra” sa svojom psihodeličnom podlogom čini zlokobnu i zastrašujuću atmosferu, a prateći vokali dodaju dramatičnost. Ova je pjesma stvorena za neku od epizoda “Poirota”, naročito za scenu kada netko ubija (ili se pokušava ubiti) ključnog svjedoka.

Koliko god bio najjača karika u grupi Suede, na albumu “Wilderness” Andersonu očito nedostaje tim kvalitetnih suradnika koji će ga poticati da iznađe inspiriranija glazbena rješenja. Brette, Brette, idući put uvjerljivije plači.