Mlađi brat je odrastao

Švedski bend koji je svoje ime dobio po pjesmi opskurnog američkog one-hit black metal wondera Vona, do sada je egzistirao u sjeni svoje velike braće kao što su Dissection, Dark Funeral ili Naglfar. Kako je tron s nesretnim odlaskom Jona Nödtveidta, masterminda gorespomenutog Dissectiona, ostao prazan, Watain se pokazao kao ozbiljan kandidat za tu nesvetu krunu.

S veseljem se prisjećamo njihovog “Rabid Death’s Curse” albuma iz 2000. godine koji je dao nadu u opstanak black metala kao žanra, pa onda ništa manje lošijeg “Casus Luciferi” iz 2003. godine, a četiri je godine trebalo da mračna, blasfemična saga dobije još jedan nastavak. I tako je ovim izdanjem, mlađi je brat kultnog Dissectiona odrastao.

Nije prošlo ni pola recenzije, a Dissection sam uspijela spomenuti već triput i to s razlogom; i basist/pjevač Danielsson i Set Teitan, gitarist benda, su svoje talente već posudili Dissectionu za live nastupe, a utjecaj tog kontroverznog benda na njihov rad je očit i oni ga ne kriju kao svoje uzore. I uistinu, kada pritisnete play, poželite da je ovako zvučao zadnji album Dissectiona “Reinkaos”.

Na prvu osluškivanje, album obiljuje zanimljivim riffovima, koji variraju od donekle usporenog, thrasherskog guitarworka, pa do posve čistih i tipičnih tremola, s dinamičnom izmjenom ritma, pa neki sporiji djelovi pjesama neodoljivo podsjećaju na novi Carpathian Forest, dok u drugima caruje rasna ‘sverige’ dupla bas-pedala i nabrijane gitare koje odišu energijom, i začudo – svježinom.

Skoro black metal slušateljstvo nije imalo prilike čuti nešto ovako osvježavajuće, a da nije riječ o eksperimentiranju koje izlazi iz okvira žanra. I eto, napokon su ljubitelji istinskog, zlog zvuka došli na svoje. Možda će im se najviše svidjeti himnična “Sworn To The Dark“, koja kombinira kompleksne gitarističke dionice, nadasve grimm vokal i bubnjanje koje zvuči kao teška artiljerija.

“Under The Cenotaph” počinje kao balada, a pretvara se u mrziteljsko silovanje instrumenata, koje niti u jednom trenutku ne zvuči kakofonično, a “The Serpents Chalice” uvodi nešto laganije intermezzoe koji popunjavaju praznine između teških bombaških napada ukletim zvukom. Osobno mi se najviše sviđa “Storm Of The Antichrist“, jer nudi bezkompromisan, a opet moderan black metal, koji uključuje i melodičnost potpomognutu zavidnom razinom tehničke potkovanosti što se sviranja tiče.

Nešto manje od sata muzičke raznolikosti ostavlja slušatelja zadovoljnim, tim više ako ste fan ovoga benda, no ovaj vam album sigurno neće biti njihov najbolji album.

Watain može i bolje, a dokaz su njihovi prethodni albumi, no čak i s ovim ponešto slabijim izdanjem, može posramiti neke puno razvikanije bendove.